O baš vam hvala. Moje vreme počinje sada. Kako ste gospodine savršeni?
Kako su vam veverice, papige i ostala voljena bića a da nisu ljudi. Samo da vam kažem da sam se pretvorila u svilenu bubu. Sad slobodno možete misliti na mene.
Sada ću da živim na vašem dudu. Biću mirna, tiha i prisutna. Malo ću jesti lišće.
Ono i onako otpada, pa ga morate čistiti. Moje drugo ja, je ovde u realnom svetu. Živi, piše i diše.
Srce mi kuca, jer bez toga nema života. Stavite svoju šaku na levu stranu. O, da. Kuca i vaše!
Служба у манастиру је у току, архимандрит узноси молитве . За певницом стоје монахиње и једна искушеница. Она је скрушеног изгледа, бледа , очи као у срне. Велике и опрезне. Као да се опире од световног живота. Који је узрок њеног доласка у овај начин живота само она зна.
Лепо поје.Чита и молитве на црквено- словенском. За разлику од монахиња она обраћа пажњу на народ у цркви али дискретно. Међу верницима испред олтара има доста мајки са децом . Поглед се искушеници задржа, на мајци са дететом у наручју. Ја на трен помислих , пошто је јако млада, зар није могла прво покушати имати породицу и децу, или је божији призив толико јак , да је божија воља јача од мајчинске љубави ? Можда и њој то сад пролази кроз главу.Мени се учини мало сете у њеном погледу, али после она скрену поглед и више не погледа у том правцу. Њено појање се чуло баш лепо, онако божански, ни јаче ни слабије од осталих монахиња, али некако лепше , продорније и надахнутије. Пред крај службе, она иђаше од иконе до иконе и целиваше их са пуно љубави и вере поклони се Светом Стефану поклонивши се на леву и десну страну присутнима. После оде на дневне задатке тј. послушања.
Мајка с дететом у наручју прекрсти себе и дете, одлазећи сретна што је део дана посветила молитви за бољитак породице. Дете се мешкољи и говори ма-ма, та-та. Световни живот се наставља.
И једна и друга су у заједници али разлика је ко коме служи. Али и послушање и оданост заједници је у оба случаја потребна . Велика љубав, вера и нада.
Zdravlje se evidentno narušava pušenjem. Statistika razvoja oboljenja se vezuje za pušenje.Neizbježan je cancer pluća, srčana oboljenja, suženje krvnih sudova, smanjena težina kod ploda trudnica itd. Kranji ishod je naravno smrt. Pušači su čudna sorta ljudi.
Cigareta im je na posebnom mjestu po hijerarhiji užitaka i utješitelja, da se ne udеbljaju, da smire živce i ubiju vrijeme. Ujutro se puši prva cigareta, uz jutarnju kafu. Poslije u toku dana se nastavlja ljubav između cigarete i pušača. Na pauzama, poslije ručka. Tako čitav dan taj mali porok budi pažnju pušača. Oni su jednostavno posvećeni tom poroku. Redovno ga njeguju, maze paze, žude za njim. Brane ga svim silama. Ne dao Bog reći nešto protiv pušenja. To će biti razlog da vas makar malo gledaju neprijateljski. Nema veze što im garderoba, kosa , prsti, prostorija smrde. To je ipak nešto kako kažu, to mi je sve. Neće mi još i to oduzeti.
Nekada se poslednji dinar skuplja za paklicu cigareta, ili se kupuje na veresiju. Ali to je ipak ,to mi je sve i ne dirajte u moje pušenje. Razumijem ja to. Bila sam pušač 20 godina.Ta vrsta ovisnosti je baš pogubna. Prestala sam pušiti kada nisam mogla da udahnem vazduh. Momenat kad te nešto opomene da si pretjerao , valjda bude preloman, kao i za sve ostalo. Rekla sam sebi “umri ako treba bez cigare a ne od cigare” !
Za tih 20 godina sam naudila svome zdravlju. Popušila jednu solidnu ušteđevinu. Upropastila zdravlje, potrošila deterđenta na pranje odjeće i zavjesa, oko sebe sam nenamjerno trovala pasivne pušače. Sve je to manje pogubno od spoznaje da me je taj porok držao u zavisnosti kao zmija oko vrata. Toliko žudiš za cigarom kad je nemaš, da si bijesan na sve živo oko sebe. Ipak sam ostavila taj porok. Sama pomisao da on vlada mnome bila mi je užasavajuća. Ne volim da zavisim od poroka.
Sve živ čovjek može postići. Samo sam mora donijeti odluku. Sve priče, kampanje, zastrašivanja, zabrane pušenja, crne naljepnice, nemaju toliku moć kao naša ODLUKA i VOLJA. Nije istina da se ne može bez cigara i da “to mi je to sve”. Nisam ovo napisala da bi pametovala, nego da bih vam rekla da sam se davno riješila te zle pošasti zvane duvan.Zavisnost je pobijeđena. Sloboda bez poroka je jedina sloboda.
Manastir Drenča ili Dušmanica, nedaleko od Aleksandrovca ili čudesna Drenča.
Od Aleksinca putovanje traje skoro dva sata, kroz predivne predele Srbije.
Pred kraj 13-estog veka manastir podiže velmoža kneza Lazara. Kao i monah Dorotej i patrijarh Danilo treći koji su ovde sahranjeni i njihove mošti se nalaze u manastiru. Kao i čestica mošti Svetog Haralampija koji čuva ovaj kraj od leda i nevremena. Još moštiju imaju ,ali kaže mati Fotina, ne pričamo o čudima, jer božija promisao nije čudo, kao što današnji ljudi tumače.
Crkva je posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice,koju su po predanju sa tri godine uveli u hram.
Gradnja pripada Moravskoj školi i jedan je od najstarijih spomenika iz tog vremena .
Putovanje do Drenče je bilo po sunčanom danu, prolazili smo putem pored ozelenjelih padina i zasada vinove loze. Mirisi ranog proleća budili su život u ovom kraju.
Kada smo stigli na liturgiju već je bila po odmakla u svom dramskom dogadjanju. Polijelej sa voštanim svećama se okretao i bio u skladu sa molitvama sveštenika kao i pratnjom pojaca za pevnicom.
Čudesan dogadjaj u dvadeset i prvom veku.Nalazimo se na mestu velikih istorijskih dogadjaja.Kada su Osmanlije osvajale teritorije, rušili su manastire. Nekoliko puta su ponovo podizani i rušeni da bi današnji izgled dobili konačnom rekonstrukcijom od 2003. do 2006. godine. Danas je ovo spomenik kulture od velikog značaja. Spoljašnjost je uradjena kombinacijom sige i opeke, dekorativna plastika je ofarbana i sadrži preplete biljaka, životinja i ljudi.
Iza manastira se nalazi maketa manastira Manasija, koju je podigao despot Stefan Lazarević. On je kao dečak sa ocem knezom Lazarom ovde podučavan i kao odrastao, postao graditelj manastira, ratnik, književnik i svetac. Svaki manastir nosi sa sobom veliku priču o borbi predaka za bolje sutra tj. danas, nasledje pravoslavlja,graditeljstva, finih umetnosti, gostoprimstva i božijeg nadahnuća.Mati Fotina, igumanija manastira,
je smerna , dostojna imena, koja nam daje savet “ Ponesimo nemoći drugoga“!