Hodočasnici

Hodočasnici

Rano sveže jutro poslednjeg dana zime. Kao hodočasnici čekamo autobus za odlazak u posetu manastiru. Dok svet uglavnom spava, mi koristimo dan za blagodarenje Bogu. Svaki moj odlazak u posetu manastira ima svoj uvod, kojem prethodi upoznavanje sa manastirom putem interneta, sakupljanjem podataka i pojedinosti koje mogu da pronađem. Tako me uhvati neko lepo raspoloženje, uzbuđenje pred odlazak, da ne mogu to da poredim ni sa prvom ljubavlju. Ovo je daleko jače, uzbudljivije. Osećaj ulaska u autobus , vožnja kroz prelepu Srbiju je puna adrenalina. Kad se stigne na željenu destinaciju, tada kreće posvećenost mestu, Liturgiji , kompletnoj dramatizaciji i uznošenju naših misli do Heruvima i Serfima. Što se više posvećuješ ovom zajedničarenju s Bogom sve više počinješ da shvataš značaj svega i stalno želiš ponovo i ponovo da ideš. Jer se u toku Liturgije zna desiti veliki izliv Božije blagodeti koju ne možeš dugo da zadržiš, ali taj trenutak pamtiš zauvek i stalno očekuješ da će se ponovo desiti. Uglavnom moraš da se trudiš da sve srcem prihvataš, nikako hladno. Jer onda pobegne blagodat i ti se stalno trudiš da je ponovo zadobiješ, ali nije tako lako. Sabornost sa ljudima koji s tobom učestvuju u tome je jako prijatna. Cilj nam je da uđemo u sjaj Svetih Tajni , da nam se očisti nečistota duše, otpuštanje grehova i život večni.

Pojanje za pevnicom blagougodnih glasova daje nam poseban osećaj uznošenja svih molitava ka nebesima.

Agape je trpeza ljubavi. To je okrepljenje uz prisustvo sveštenika uz hranu piće i razgovor.

To svi volimo. Tu nam je sve najukusnije, srećni smo, zadovoljni pored svih problema koje smo poneli sa sobom da bi ih rešili kroz post, ispovest,pričešće i razgovor.Mnogi dolaze iz porodica gde samo jedno ide na bogosluženje. Pa noseći nevolje svojih bližnjih

pokušavamo odrešiti čvorove naših nedoumica. Tako da ovo nije samo obično putovanje, nego ozbiljna delatnost za Spasenje duše i tela nas i naših bližnjih. Amin Bože daj što više putovanja !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

20.03.2023.

Sreda

Danas ništa

neobično.

Običan dan.

Ustajanje

vežbanje

kafa

vesti

jutro je malo sporo

zatim se zahuktava dan.

Ubrzavam pokrete,

korake ,mis’o

idem

čekaju me obaveze.

Mozak traži hranu

šta jesti

svaki dan

pitanje sledi

a da je nešto

onako presno

da ostane u farmerkama

mesto.

Sunce danas

svetlošću javlja

da biće raspoloženja

i dobra zdravlja.

Da još napišem nešto

jer na belini

ima uvek mesta

tu prijatelj čeka

i kad si besna

i kad si radosna

i za pisanje

vrlo podobna.

Šta više treba

osim ode radosti

Bogu zahvalnosti

suncu pozdrav

svima na radost

današnji dan !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Žuti taksi

U prohladno rano jutro žuti taksi kruži gradom.Taksista je profesor koji je ostao bez posla, sad svakodnevno prevozi ljude. Jutarnji raspored vožnje je postao kao režim autobusa. Svakodnevno isti ljudi čekaju prevoz. Lepa mlada žena crvene kose, u roza mantilu u crvenim štiklama, već uredno čeka i pokazuje znak mahanjem.To je sekretarica koja svako jutro odlazi na posao u isto vreme. Uz profesionalno kulturno javljanje, već je u opuštenim prijateljskim pričama dok se vozi, te ona tako priča o nepravdi muško-ženskih odnosa, odnošenjem deteta u vrtić,velikim svakodnevnim obavezama,dnevno-političkim dešavanjima, i još koje čemu.

Na sledećoj stanici ulazi mršav prosed čovek u radnom odelu.Putuje svako jutro ka Novom Beogradu. Tamo radi kod nekog privatnika kao mehaničar. Jutarnja loza je već popijena,reklo bi se po mirisu. Deluje umorno, ali nije mu to smetalo da skrene u prvu kafanicu da popije „jednu s nogu“, a možda i koju više. Priča i on , već se poznajemo duže vreme, kako mu kući traže platu, a poslodavac mu ne isplaćuje platu, psuje ih sve po spisku i kaže jedva čeka jutro da pobegne od kuće.

Na sledećoj stanici ulazi sredovečna gospođa u zelenoj trenerci i patikama, sportski tip, opuštena i smirena. Nosi kese sa povrćem kupljenim na pijaci i vodi psa na povocu. Lepi pas, pravi kućni mezimac,ulazi u taksi s njom.

Gospodin u radnom odelu se buni „gde ćeš s tim kučetom“, ali niko ne obraća pažnju na njegove kritike.

Gospođa smesti kese, stavi psa u krilo. Mala umiljata maza poče da kevće na čoveka koji se bunio. Izgleda je osetio tu negativnu energiju. Čovek je psovao dok su ostali ćutali u taksiju, već navikli na njegove neprikladne dosetke.

Sekretarica izađe na Ušću, otrča na posao, već je od jutros dosta obaveza odradila.

Gospodin koji gunđa je izašao na sledećoj stanici, lupio je vratima i opsovao, kriveći čitav svet za njegov život.

Gospođa sa psom je izašla u Zemunu, nosila je bolesnoj majci sledovanje za par dana, kulturno se zahvalila , izvela psa i krenula prema staroj zgradi u kojoj živi njena majka.

Taksista nastavi put, očekujući nove priče sa svakim novim putnikom. Neko ćuti , neko priča preko mere, takvi smo ti mi Balkanci, imamo

tu neposrednost u kulturi života, otvorenost u ophođenju sa primesama prostakluka, ali i finih manira.Sve zavisi od kućnog odgoja, karaktera i kulture pojedinca.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Buvljak naš nasušni

Buvljak naš nasušni

Devedesetih godina prošloga veka nastaju buvljaci. To su „pijace“ svega i svačega na velikim površinama negde u gradu ,negde izvan grada. Tu se prodaju nove stvari, stare stvari, umetnine raznih vrsta, kompjuteri, telefoni, knjige igračke , roba široke potrošnje.

Ljudi redovno idu na buvljak, uglavnom subotom. Neka vrsta “ hodočašća“ za sve ono što ne možeš naći u prodaji. Vrlo velika šarenolikost robe kao i prodavaca. Interesantni profili ljudi i prodavaca i kupaca. Roba od igle do „lokomotive“ , to se tako kaže . Nema “ ptičijeg mleka“ ali ako poručite i to će stići.

Cenkanje, svađanje, psovanje neće vam izbeći ako se vladate omalovažavajuće prema prodavčevoj robi. Cene oni to brale ! Nemoj se šaliti ispod svake cene da tražiš tu robu. Stigla je ona razno-raznim putevima. Što kupljena bud-zašto, što pokradena što izvučena iz ormana penzionera sa niskim primanjima.

Kažem vam svašta “ k’o na vašaru“.

Kada se kupi dobra stvar za male pare, to je onda kao dobar ulov. Raduješ se, i prosto sa nevericom se zahvaljuješ Bogu što je to baš za tebe sačuvano.

Ima tu dugogodišnjih poznanstava između kupaca i prodavaca. To se ljudi pozdravljaju, pitaju za zdravlje itd.

Kad se obavi kupovina ide se na „klopu“. Roštilji napravljeni od starih bojlera, presečenih po dužini pa se dobije poluvaljak preko kojeg se stavi rešetka. Taj donji deo je ložište. Uglavnom se kupuju pljeskavice obične ili u skrami, pileći batkovi uz prilog raznih salata. Sve je to izvrsno spremljeno. Ako nisi jeo na buvljaku , kao da nisi ni bio tamo.

Samo da subotom ne pada kiša, onda je buvljak slab !

Neka vas vreme posluži i da dobro pazarite !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Strpljenje

Види чланак

Proces koji je potrebuje da naš organizam

ima sve funkcije koje su usaglašene ,

a ne umrtvljene.

Strpljenje nije trpljenje,

koje nas napumpava kao balon pred eksploziju.

To je proces razmišljanja,

analiziranja i vrednovanja faktora vremena kao i situacije.

Međutim, realizacija strpljenja je krajni ishod.

To je cilj radi kojeg smo strpljivi.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Plava kuća

Dođe mi tako da se smejem

da radosti

kraja nema.

da miris krepki

i svetlost bela

i pev’ slavuja

i plavo nebo

i klokot vode i

zvuk pčele

i sunce žuto

i lepet krila

i topot konja

sve leptire

i šimšire

unesem u kuću plavu

I živim sa svima

u malom selu.

Gde nema zlobe

gde nema jada.

Gde samo ljubav

Al samo ljubav

vlada.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Otisci malih šaka

Jesen je. Vrijeme je vlažno, tako da na prozoru ima dosta magle. Mali prsti moje djece , prave male tragove , utiskujući svoje prste na prozor. Ispred autobusa su svi koji nas ispraćaju. Granata negdje odjeknu. Djeca i dalje lupaju po prozoru , mašu i plaču.Krećemo.

Već na pedesetom kilometru se kvari autobus. Čekamo drugi, ispred napuštene zgrade. Svi putnici ćute, niko ništa ne komentariše. Svako nosi svoj teret. Ucrtane mape sudbine .

Prolazi vojska pored zgrade. Sve su to mlada lica. Nude djeci keks. Za tim vojnicima neko kod kuće tuguje i misli na njih.

Rat u Bosni već uveliko traje. Nikada , pa ni sada neću shvatiti zašto?

Taj odgovor je sada suvišan nakon toliko tužnih sudbina.

Sin je imao tada sedam godina, a kćerka dvije i po godine. Autobus pun žena i djece . Svi idu negdje u neizvjesnost za boljim sutra.

Djeci sam objasnila da treba da ćute. Da ništa ne pitaju i ne traže dok ne stignemo na odredište.

Tako su se i ponašali. Da li zbog mojih riječi ili same situacije, nikada neću znati. Oni se toga i ne sjećaju.

Sjedili su na sjedištima, ja na patosu autobusa, a moja majka sjedište do nas.

Ne znam koliko kilometara je trajalo putovanje, ni kuda smo sve prošli. Znam da je bila tužna jesen 1992. Opalo lišće sa drveća po bosanskim planinama. Raskopani putevi i tako trasirani.

Kilometražu sam mjerila strahom od nepoznatog.

Pala je noć. Kobna noć. U nedođiji se zaustavio autobus. Vojska preko čije teritorije smo prolazili vršila kontrolu. Vojnik – kontrolor je tražio od vozača spisak putnika.

Djeca spavaju, ne znaju za strahove majki. Žene su pod panikom prilikom ovakvih zaustavljanja.

„Ko ti je ovaj Aleksandar“ ? Muškarce nisu smjeli da prevoze. Morali su imati ratni raspored. Ja ćutim a bilo kuca u dvjesta. Čujem neku raspravu između vozača i

vojnika-kontrolora. Daleko sam i ne mogu da čujem šta govore. Samo čujem ton, koji je vrlo neprijatan. Spominju ime moga djeteta.

„Evo uđi pogledaj. Dječak od sedam godina.“ Utiša se svađa. Aleksandar spava, a ja umirem polako ali sigurno. Ipak se na kraju sporazumiješe. Nije njima ovo prvi put. Da je bio odrastao muškarac , vjerovatno bi neka iznuda u novcu riješila problem.

U ovom slučaju je bilo sve pod kontrolom. Samo sam ja prvi put umrla.

Vožnja starim autobusom preko iskopanih i trasiranih puteva je protekla kao u bunilu i grču.

Samo sam iščekivala šta će se dalje desiti. Djecu sam pokrila. Ponijela sam njihove jastuke, da im snovi budu mirni. Mama me je povremeno streljala pogledom, nikada mi ne oprostivši što je krenula sa nama.

Na “granici “ sa Herceg-Bosnom, ulaze nove uniforme i traže dokumenta.. Pitanja ko smo? Što smo? Kuda smo pošli ?

Najnezgodnija pitanja za ta ratna vremena. Ja ćutim .Ne znam ni ko sam, ni što sam .

Kada me popisuju ja se izjašnjavam kao Jugoslovenka.

To je već jako komplikovano za tadašnje prilike. Zato ćutim. Vrijeme će pokazati i dati odgovore. Samo sam na jedno pitanje dobila odgovor. Moja država je umrla.

Majku ništa ne pitaju, ali ona započinje priču o jugoslovenstvu. To se pokazalo , kao veliki problem.

Ja je ućutkujem i opet žalim što sam je povela.

“Uniforma” je optužuje ” zbog takvih je i došlo do rata”. Primiri se i ona, vidjevši da vrag nije odnio šalu.

Prođosmo najzad ratnu zonu. To mi je olakšalo čitavu situaciju. Ne znam koliko smo već putovali.

Ni sada vam ne mogu reći koliko je trajao put. Toliko neizvjesnosti nisam doživjela nikada.

Djeca i dalje ćute, ne jedu, ne piju i ništa ne traže. Kao mala madunčad, kada ih majka sakrije od potencijalnog neprijatelja pod skute, ugrije ih, a oni se tu osjećaju zaštićeni.

Meni se plače od toga, koliko su dobri.

Stižemo najzad u Našice. Tu nas dočeka “veza” koja nas preuzima. Put se nastavlja dalje za Sombor.

Poslije par mjeseci, stan u kome smo živjeli, naseljava komšija sa familijom. Seleći se iz potkrovlja u prizemlje. Rekli smo mu da uzme stvari koje su ostale, između ostalog i malo dječije biciklo. Bili su komšije za primjer. Jednom prilikom na vjestima čujem za granatiranje Tuzle. Baš pred bivšom zgradom je ispaljen projektil i stradalo je mnogo nedužnog svijeta među njima i Azra , komšjina kćerka. Mali život se ugasio, kada je geler veličine igle pogodio djevojčicu u srce dok se igrala pred zgradom. Vode li to putevi gospodnji stradanju ? Tužna sam zbog ove životne sudbine.

Mi smo se smjestili kod moje tetke u Sombor.

Njima ću biti zahvalna do kraja života kao i mojoj sestri . Tetka i tetak su mi umrli ima već tome nekoliko godina. Moja djeca su odrasla. Mir je davno uspostavljen. Samo nema male Azre.

Potvrda koju sam slala preko Crvenog krsta da smo dobro stigli , da je sve u redu i da sve pozdravljamo i volimo i tri otiska šake, po veličini nacrtane, skrivene su u mojim uspomenama , skoro već izbledjele.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Pisano 2015. godine

Baka

Kako se stari
menjamo se.
Nećemo mi to
al’ telo sve se
sporije kreće.

Mis’o zastane
malo se nećka
tek nakon trena
postane nešta.

Pokreti nekada
hitri i skladni
postanu spori
nesmotreni.

Mi se ljutimo
na sebe sami
šta mi je
bila sam brza
k’o metak.

Ogledalo to je
neprijatelj pravi
ju, kad se pogledam
pa nisam ista.

Kad gledam slike
mis’o me tera
da mislim
da sam mlada i lepa.

Kada iz sobe
unuk me zove
bakaaaa
tada se brecnem
ej, ženski stvore !

Da nisi takva
ne bi te sada
iz sobe vikao
unuk Jasna !

Sve ide svojim
Tokom k’o reka
Jasna,Jasna , Jasna !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Krik

Osećaj nemoći u nevolji pobuna protiv društva.

sveprisutna tuga ličnog i svetskog stradanja.

Svet je nesavršeno mesto

prožeto patnjom i tragikom čoveka.

Ima li nam spasa

da nam dete stasa u zdravog čoveka.

Smrt je nemio događaj

samo izgovaranje reči nevericu nam stvara.

Život je nepovratna pojava!

Pozivam na molitvu za ljubav, dobra dela i praštanje.

Molim za minute pažnje to je malo potražnje

za mrvice ljubavi, vapaje da me vidite, čujete, osetite.

Neću vaše igračke, vaše novce,

mobilne telefone, brendirane patike i sandale.

Hrane ljubavi dajte meni, za tim vapim

krike puštam dok se vi divite mojoj pameti.

Vodite me na livadu gde ovce pasu

gde rosa sa trave kaplje

gde se stopa sa zemljom spaja

gde slavuj peva gde bog prebiva,

hoću da budem lik po božijem podobiju.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

In memoriam

Kako smo mali bez svojih dela.

Kada se umire tada se vidi da tek nas pamte

po delima, a ne po odelima.

Počivaj u miru čoveče božiji !

Čuje se tihim mukom rečeno

tišina zbori, vijuge kliču.

Ako si bio dobar, plaču i tuguju

poslednji pozdrav šalju ti nežno

laka ti zemlja, doći ću i ja.

Da te pamte po nečem ljudskom.

Treba zaradit prostom dobrotom

umreš li potom.

Jasminka Nikolić ex Brdarević