Noć je. Mjesec ulazi kroz prozirne zavjese i široke prozore stana u Dragodolu.Šezdeset godina su tu moji roditelji stanovali i ja do svoje dvadeset i pete godine. Otac mi je umro prije jednog desetlijeća i majku sada selim u svoju blizinu da joj se nađem u poznim godinama.Stan će za koji dan biti prodat.Biće napušten prostor i sve u njemu.
Kutija od cipela puna slika iz raznih faza odrastanja i stasavanja. Moji roditelji mladi a tako ozbiljni na fotografijama sa vjenčanja kao da imaju pedeset a ne dvadedeset i dvadesetpet godina. Crno bijela fotografija daje otmenost i ozbiljnost utisku.
Kad god sam dolazila kod roditelja, a bilo je jednom godišnje, gledanje fotografija je bilo tradicija evociranja proživljenih trenutaka. Uvijek se dodavala još po neka informacija o pojedinim fotografijama i dodavao neki dopunjeni smisao te tako smo dobijali jasniju sliku o vremenu i događajima iz te epohe.
Na jednoj fotografiji moja majka drži mene za ruku,imala sam pet godina,a njen izgled odaje trudnoću.
Ja je pitam šta se desilo sa bebom?
Majka nerado priča o toj 1964. godini kada joj je dijete umrlo nakon porođaja.Bila je djevojčica koja je ugledala svijetlost u ranu zoru mjeseca jula. Tata je tada bio u Rovinju na operaciji meniskosa, mene su čuvali tatini rođaci dok je majka bila u bolnici. Drugog nikoga nismo imali.Moja pretpostavka da je iskorišten taj momenat.
Porod je bio carskim rezom, da bi poslije nekoliko sati rekli da je beba umrla. Izlaskom iz bolnice moja majka nije dobila otpusnu listu, nigdje nisu evidentirali njen porod ni smrt bebe. Dok je bila u bolnici davali su joj medikamente od kojih je spavala i tako zaboravljala na smrt djevočice. Tješili su je da kući ima mene i da zato treba da se oporavi. Da se to dešava i drugima i ostale utješne razloge.
Nedostatak dokumentacije govori o nečasnim radnjama koje su danas objelodanjene. To je krađa beba. Ovaj njen slučaj je identičan sa mnogim drugim.
Čitav tadašnji režim vođenje evidencija u bolnicama matičnoj službi , MUP-u, i ostalo, su se lijepo umrežili i sve upakovali u dobar biznis.
U to vrijeme su i moji roditelji bez pogovorno vjerovali sistemu bez trunke sumnje.Poslije mnogo godina i slušanja ispovijesti drugih žena o krađi beba, sklapajući kockice , shvatili su da su žrtve istog. Majka je sad već sigurna da su joj ukrali bebu, jer nema razloga da ne dobije nikakav dokumenat iz bolnice. Bez ikakvog traga.
Ja vjerujem u Božiju volju i sudbinske susrete , događaje koji nam donose razrešenje naših zagonetki pred sudnji dan. Zamišljam svoju sestru sa likom moje majke sličnu meni
kao neku blisku dušu odraslu u nekoj tuđoj zemlji, sa ljudima koji su je svjesno uzeli , platili , čuvali. Koji su razlozi ne znam. Osim da biološki nisu mogli da dobiju sopstveno dijete. Time se neću baviti.
Samo razmišljam o genima mojih roditelja koji negdje žive u toj ženi koja možda ništa ne zna o tome.
Dok živim nadam se da ću ako je živa upoznati.
Neka ode moja želja u Svemir. Ako negdje vidite nekog sličnog meni budite radoznali.
Možda se desi da pravimo uspomene sestra i ja.
Jasminka Nikolić ex Brdarević, 09.02.2023.
