Тradicija

Maruan je Arap koji je došao iz Kuvajta da studira u Sarajevu.

Visok, imao je kožu boje meda, ličio je na Omara Šarifa. Student medicine, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.

Jugoslavija je tada bila članica Nesvrstanih. Međusobna razmjena studenata je bila i trend i obaveza. Arapi, Crnci i ostali stranci su dolazili u tadašnju Jugoslaviju i bili omiljeni u našoj zemlji. Zemlje iz kojih su dolazili su imale izuzetno jaku tradiciju.Ne premostivu u odnosu na ljubav.

U Kuvajtu se ugovarala ženidba. Od rane mladosti su znali sa kim će ko osnovati porodicu, kad završe visoke škole. Ova stepenica znanja je bila obavezna.

Mirela , je bila Bosanka, takođe je studirala medicinu. Bila je Maruanova drugarica sa godine. Djevojka je bila crna visoka, otmjena, lijepog vladanja. Dobar student. Maruanu je često objašnjavala mnoge stvari, jer je studirala uporedo medicini i Arapski jezik. Pomagala mu je oko savladavanja jezika.

Malo po malo, počelo se govorkati, kako se Mirela zabavlja sa Arapom. To je već za ondašnja shvatanja bio skandal. Njih dvoje se nisu prestali viđati, usprkos tome.

Njen otac se protivio toj vezi. ’’Mirela, govorio joj je otac, dok su Arapi u Bosni imaju djevojku, čak se i ožene’’. Ali tamo imaju ugovorenu ženidbu.Nikada ne smiju odustati od toga. ’’Mirela, kćeri, batali to, dok je vrijeme’’.

Mi jesmo Muslimani , kao i oni, ali njihova tradicija je jača i od vjere i od ljubavi. Mirela se zamislila, ali mladost nije prepoznala očevu paniku i dobru namjeru. Išla je srcem u avanturu života. Ovo dvoje mladih ljudi su se družili intenzivno. Maruan je insistirao da se Mirela uda za njega. Nije lijepo , a ni dozvoljeno u vjeri imati nikakve dublje odnose sa djevojkom , dok ne postane žena. To propisuje vjera i tradicija.

Maruan je bio meta mnogih namiguša, imao je par skrivenih avantura koje su mu svakako prijale . Mirela je bila tiha , mirna i pobožna i vjerna svojoj odanosti prema Maruanu. On je naizgled bio moderan momak, sa dobrim manirima i izuzetnim poštovanjem prema Mirelinim roditeljima. Nije tražio poniznost, to su samo predrasude tako se pretstavljao.

Mirela je bila intelektualka, koja je mogla svoje prirodna i stečena znanja koristiti i raditi na usavršavanju i dalje. Zbog cjelokupne situacije sa zlim čaršijskim jezicima, a i zbog svoje naklonosti prema Maruanu, privoljela je strogog oca da joj da blagoslov za brak.

Vidjeo je otac ’’da vrag nije odnjeo šalu’’ . Bolje da se vjenčaju, nego da čitava čaršija priča !

Napravili su prigodno veselje za uži krug prijatelja i rodbine. Maruan nije dozvolio da se njegovi roditelji obavijeste niti pozovu. Mirelin otac je uvijek bio rezervisan što se tiče svega. Ali nije imao kud. Radio je pri vojsci, a to je značilo skrajnuti vjeru, iako je to samo bilo za narod tako.

Mirela je znala da je zajednicki život taj, u kome će supruga mužu biti vječna pratilja, kako u ovom tako i u onom svijetu. Znala je da su po običajima vjere muž i žena vezani ozbiljnom predanošću i poštovanjem. Ona će preuzeti na sebe sve što je za njihovu sreću dobro i od Gospodara propisano.

Živjeli su naizgled kao i sav mladi svijet, izgledajući moderno i odvažno. Ali njihove odaje su odavale strasnu ljubav ii disciplinu molitve. Sve je naizgled djelovalo pa skoro irealno, ali tiha zla slutnja je nije napuštala. Kako će se jednoga dana pojaviti pred njegovim roditeljima ? Da li njega čeka neka ugovorena ženidba ?

Maruan se lomio između ljubavi i tradicije. Iako ih je ljubav i vjera zbližila, ipak je moć tradicije ogromna prepreka. Morao se dogoditi i taj trenutak. Kada su njegovi roditelji nazvali i razgovor je tekao tako da je hitnost tražila izvršenje. Moraš hitno doći kući, zahtijevali su od njega. Ako ne poslušaš nema više finansiranja tvoga studija. Ostala su mu još dva ispita.

Mirela se prvi put usprotivila zbog nenadanog poziva i hitnog odlaska. „Maruane, kakav je to hitni odlazak “

Mogu li i ja sa tobom ? Ćutao je Maruan, a lijepo lice se pretvorilo u rugobu. Neeee, ostaješ ovdje. Odlučno ode u drugu sobu izvadi pištolj iz skrivenog mjesta i stavi joj pod vrat. “ Da nisi pokušala zvati ili krenuti za mnom. Žena se našla u bezizlaznom položaju.Drhtala je od straha i njena ljubav je dobila nakazan oblik. Pala je skrhana na pod stresući se od stresa , straha i nevjerice.Maruan je izašao zalupivši vrata bez pozdrava.

Morao je poslušati. Otišao u Kuvajt. Ugovorena ženidba , sa kćerkom naftnog magnata je morala da se obavi. Bio je tužan i nesrećan. Volio je Mirelu, iako njegov iskonski nagon i bahatost ovoga puta nije mogao skriti. Nije smio da protivriječi ocu. Znao je da je tradicija iznad svih propisa, emocija, nauke. Borio se u mislima. Želudac mu se prevrtao, znojili su mu se dlanovi, aritmije su ga snalazile. Kao doktor je znao sve o bolestima, ali lijeka nije bilo.

Roditelji su mu organizovaliu svadbu i sve je bilo po tradiciji. Oženili su sina ! Studiranje je odgođeno za neko vrijeme. On je mogao kao apsolvent i stažirati neko vrijeme u Kuvajtu. Mirela je za to vrijeme samo mislila, šta će se desiti s njom, ako se Maruan ne vrati ? Njen status je uzdrman do te mjere da je krišom izlazila iz kuće zaobilazeći sve poznate u kraju. Prošlo je dva mjeseca i počela su govorkanja. Otac je rekao sav skrhan od tuge, da je znao da će se tako završiti. Mirela je bila očajna.

Uslijedio je nakon dugog vremena poziv iz Kuvajta. Maruan joj je grubim i neprepoznatljivim tonom objasnio da je tradicija kod njih iznad svega. Imala je ona primjera u Bosni gdje su se zabranjivale ljubavi između raznih vjeroispovijesti, ali ovdje je drugi problem. Sve je ovo navelo da postane sestra milosnica.

Posvetila se medicini i prihvatila svoju sudbinu kao Gospodarevu želju. On je nije iznevjerio. Imao pravo na više žena. Život je posvetila liječenju ubogih i bolesnih. Za vrijeme rata u Kuvajtu je radila neko vrijeme kao ljekar.Maruana nije uspjela vidjeti. Imao je već mnogočlanu porodicu.

Često je govorila:“ Gospodaru, pomozi mi na putu sticanja znanja, oprosti ako sam nenamjerno ili iz neznanja pogriješila i budi milostiv na Obećanom danu. Šapat pokrivene sestre .

Jasminka Nikolić ex Brdarević 05.05.2015.

Исповест духовнику

Пред вратима старог здања има једна седа глава.

Тамо грешник Бога моли да почиње да се моли.

Да му грехе Бог опрости преко оца да му прости.

Оче мудри , горостасни бивствовање твоје, нашу веру краси.

Многе муке многе страсти ти излечи горостасни.

Многе туге многе битке ти претвори у прилике.

Оче мудри оче красни решаваш нас ти пошасти.

Не беху нам школе мудре, не беху нам оци верни.

Благо нама благо Богу, даде нама главу седу.

Да ми сада tеб’ имамо ,да ми веру верујемо

да постимо и тихујемо

да се Богу узносимо.

Хвала теби оче, светосавска главо,

оче Дионисије наше свето право !

Посвећено Архимандриду Дионисију 2017.

Јасминка Николић ех Брдаревић

Dječiji grad

Odrastanje u doba komunizma je kod mene u mojoj glavi izgledalo ovako.

Mislila sam da je Tito državnik čitavog svijeta. Da na zemlji ne postoje međudržavne granice. Da svi pričamo istim jezikom, Da djeca imaju jedan svoj dječiji grad i svi su tu dobro došli.

Umjesto sveca kod majčinih roditelja je u sobi iznad kreveta moga dede, visila slika druga Tita. To nije bilo ništa neobično. Ali deda se nakon duge bolesti upokoji. 

Poslije sahrane i svih ceremonija, baka je iz okvira slike iznad dedinog kreveta, izvadila sliku druga Tita i stavila sliku sveca  Ja sam bila zabrinuta za novi izgled uzglavlja dedinog kreveta. Posmatrala sam, malo se plašila, ali ništa nisam pitala. Za divno čudo, jedne radoznale djevojčice.

Baka se pred spavanje krstila i nešto šaputala. Slušala je crkvena zvona. Svakodnevne rutine su se nekako odvijale prema zvonjavi tih zvona .Sve je to bilo onako malo “ ispod žita“ jer se u to vrijeme slabo Bog spominjao. Ja sam bila u nedoumici šta da radim, ali sviđali su mi se ti neki tajni obredi moje bake. I dan danas se sjećam slike svetaca.

Nikada nikog nisam pitala ništa o tome. Odgovor možda ne bi ni dobila. U to vrijeme djeca nisu dobijala odgovore na sva pitanja. To je sad trend da budeš enciklopedija 1000 zašto 1000 zato. Nismo imali ni vjeronauku ni građansko vaspitanje. Samo smo jednom postali pioniri. Ne znam zašto mi je ovo palo na pamet. Sutra su zadušnice pa možda su me to oni sveci podsjetili da sam imala babu i dedu i da trebam da ih se sjetim makar na taj zadušni dan. Vječni Vam pokoj duši preci moji.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Beograd

Današnjica naša nasušna

Beograd

Današnjica naša nasušna .

Hladno, maglovito vreme , zagađenost na nivou maksimalnih vrijednosti evropskih gradova. Nije za pohvalu u eri ekologije koja će uskoro postati problem broj jedan , našega opstanka. Krećem u šetnju kao namerni prolaznik. Ulica Kneza Mihaila, svako jutro ima svoju postavku.

Otvaranje malih kućica u kojima se prodaju suveniri, magneti sa raznim motivima, domaća hrana, sirevi, razna pića , slatka, pekmezi, stare knjige, antikviteti itd. Štandovi sa slikama , kao izložba na otvorenom. Slike raznih autora ,slikarskih pravaca. Uramljene ili ne,samo na platnu ili papiru, ima i vezenih goblena skinutih prošloga vijeka sa zida. Vezenih mjesecima i godinama. Jedna slika mi privuče pažnju. Slika prikazana u stilu naivnog slikarstva. Motiv mala kućica sa okućnicom i ogromnim petlom na krovu. Kao da šalje poruku „selo probudi se ovdje treba živjeti “ !

Moderne prodavnice u istoj ulici svijetle svojim modernim efektima slova, brojeva, boja i cijena. Akcije , sniženja , a cijene da ti “ pamet stane“. Potpuni kontrast par metara dalje od prethodnih prodavaca sa kojima možeš da se cenkaš . U prolazu čujem zvižduk ptica , kao da sam u čarobnoj šumi. Podižem glavu prema strehi krova i vidim sćućurene vrapce pognutih glava. Uz prodavnicu firmirane robe sedi čovek na kartonu, promrzao, oskudno odeven, nezainteresovan za prolaznike. Ispred njega kutija . Pogled mi se zaustavi na izgledu i pokretu usana. Shvatim da on proizvodi imitirajuće zvuke ptičijeg poja. Savršeno to radi. Nazvala bih ga ptičiji pojac. Očigledno onom kutijom ostavlja poruku da se ubaci neki dinar.

Pored njega prolaze ljudi izlazeći iz prodavnica sa velikim papirnim kesama utisnutim imenima velikih prodajnih lanaca, sa svojom idolatrijom ,zvanom kupoholičarstvo. Domicilno stanovništvo više i ne zagleda te pojave i ljude. Shvataju to kao njihovo radno mesto, način da zarade novac za egzistenciju.

Dvadesetak koraka dalje mlada devojka svira violinu kao da je na najvećoj pozornici sveta. Predanošću muzici i Vivaldijevoj sonati , daje čari i svojim pomeranjem tela dok upravlja gudalom kao virtuoz. Ispred nje takođe kutija u zamenu za fiskalnu kasu u nekom Metropolitenu. Ulica umetnika raznih fela. Muzičari, slikari, glumci, pekari, sirari, antikvari. Da svi su umetnici svog zanata. Nezaposleni, samoizdržavajući, nikom ne trebajući ! Ako sam nekoga zaboravila, izvinjavam se . Malo se zaustavih pored pekarice u kojoj prodaju peciva od žita sa vojvođanskih njiva mlevenog u kamenim vodenicama.

Potom se prolazeći fokusirah na jednog penzionera.Prolazi sa kesicom hrane i traga očigledno za svojim svakodnevnim drugarima. Seo je na klupu u blizini Kalemegdana. Ispred njega sleteše dva goluba. On ih prepozna i gurnu ruku u kesu , zahvati punu šaku zrnevlja i baci pred njih. Oni počeše kljucati i gugutati. Zatim , dolete još golubova i poče gozba za njih. Samo su se čuli zvuci udaranja kljunova koji kljucaju hranu . Prizor koji sam doživjela u Veneciji kao dete, kad su me vodili na Trg Svetog Marka. Starac je golubove zvao imenima njemu znanih. Slučajni prolaznik prepozna starca i pozdravi ga. „Dobro jutro čika Petre“ ! „Jel’ ja to dobro vidim „starac će ? Marko , „javljal’ ti se onaj moj sin“ ? „Već godinama ne dolazi iz Amerike od kako mu je majka umrla“. Marko shvati starčev problem. Žurim na posao. Gledaću da dođem do vas jedan vikend da se ispričamo. Zbogom ! Starac promrmlja onako za sebe “ svi samo žurite“. Ja sam usporio . Imam još nekoliko vreća hrane za golubove. Valda ću uspeti da je potrošim na moje drugare. Ili… Ne žurim više nikuda.

Autor: Jasminka Nikolić ex Brdarević

Inspiraciju sam dobila šetajući sa svojim sinom koji mi uvek upriliči lepe trenutke kada posetim Beograd.

Beograd ,2019.

Sloboda

Je li to ono kada bez straha piješ kafu sa drugaricom.

Je li to ono kad se dotjeraš pogledaš se u ogledalo i sama sebi kažeš „to je taj izraz u tvome oku.“

Je li to ono kada odeš kod sestre i pozdravljaš se s njom od srca i budalasate bez podozrivih pogleda.

Je li to ono kada si spontana kada ti niko ne govori “ kakve to face slažeš“ a ti si u stvari to.

Spontano biće sa velikim srcem pod rebrom ti si taj neposredni čovjek bez lažnog sjaja.

Je li to ono kada gromoglasno pozdravljaš poznanike neposrednošću bez onog “ ko ti je taj-ta“?

Sloboda ?

Da li je to kada lažne dijamante baciš da nestanu u nepovrat i ti sebi staviš najljepšu krunu slobode istkanu od tebe od tvoje sopstvenosti ,tvoga stava ,tvoga ja.

Sloboda to je ono blago svakoga čovjeka.

Ako te ne prihvate kao takvu konfiguraciju u svemiru, tvoja putanja se i dalje kreće i udaljuje se od nepoželjnih tijela.

Sloboda , to je osmijeh bez pogovora.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Buvljak naš nasušni

Devedesetih godina prošloga veka nastaju buvljaci. To su „pijace“ svega i svačega na velikim površinama negde u gradu ,negde izvan grada.

Tu se prodaju nove stvari, stare stvari, umetnine raznih vrsta, kompjuteri, telefoni, knjige igračke , roba široke potrošnje. Ljudi redovno idu na buvljak, uglavnom subotom. Neka vrsta “ hodočašća“ za sve ono što ne možeš naći u prodaji.

Vrlo velika šarenolikost robe kao i prodavaca. Interesantni profili ljudi i prodavaca i kupaca. Roba od igle do „lokomotive“ , to se tako kaže . Nema “ ptičijeg mleka“ ali ako poručite i to će stići. Cenkanje, svađanje, psovanje neće vam izbeći ako se vladate omalovažavajuće prema prodavčevoj robi. Cene oni to brale ! Nemoj se šaliti ispod svake cene da tražiš tu robu.

Stigla je ona razno-raznim putevima. Što kupljena bud-zašto, što pokradena što izvučena iz ormana penzionera sa niskim primanjima. Kažem vam svašta “ k’o na vašaru“. Kada se kupi dobra stvar za male pare, to je onda kao dobar ulov. Raduješ se, i prosto sa nevericom se zahvaljuješ Bogu što je to baš za tebe sačuvano.

Ima tu dugogodišnjih poznanstava između kupaca i prodavaca. Te se ljudi pozdravljaju, pitaju za zdravlje itd. Kad se obavi kupovina ide se na „klopu“.

Roštilji napravljeni od starih bojlera, presečenih po dužini pa se dobije poluvaljak preko kojeg se stavi rešetka. Taj donji deo je ložište. Uglavnom se kupuju pljeskavice obične ili u skrami, pileći batkovi uz prilog raznih salata. Sve je to izvrsno spremljeno. Ako nisi jeo na buvljaku , kao da nisi ni bio tamo.

Samo da subotom ne pada kiša, onda je buvljak slab ! Neka vas vreme posluži i da dobro pazarite !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Božija volja

Doći ću

kad tihe noći budu sijale svicima koji gasnu u tami.

Doći ću

kad pozoveš me Ti.

Spremaću se za odlazak i moliću svece da spokoj mi da

Kad slavuj zapeva na blagovesti

i anđeli pevaju Heruvimsku pesmu

a pojci glasom blagodarno uznose.

Doći ću kad me pozoveš Ti

Jasminka Nikolić ex Brdarević

05.08.2020.

Plišana igračka

Bolnička soba sumorna, sa mirisom jeftinog dezinfekcionog sredstva , kreveti neugledni, posteljina pocepana i sa opranim ostacima fleka od krvi. Osoblje nervozno i nepristupačno.

Hirurg u zelenoj modernoj uniformi, sa smešnom šarenom kapom na glavi, ulazi u sobu , uzima bolesničku listu i saopštava mi kako nalaže medicinska etika: “Konzilijum predlaže histerektomiju“ .Kaže to, onako tehnički kao da će da menja gumu na kolima. Moram vas upoznati sa posledicama posle operacije. U narednom postoperativnom periodu možete dobiti osteoporozu zbog manjka estrogena. Osteoporoza ima svoje posledice na koštani, mišićni i nervni sistem.Treba nam vaš pristanak na operaciju i potpis da ste upoznati sa prethodno rečenim.-

Ja sam proučila sve moguće sadržaje vezane za bolest. Znala sam sve ovo, ali mi lekar nije rekao šta se dešava ako ne potpišem. Potpisala sam, sigurna da je ovo tapija na moj život. Od nervoze izvadim iz torbe plišanu igračku koju sam ponela iz dečije sobe, kada sam se pakovala za bolnicu. Stavim je kao totema ispod jastuka, da me prati u nevolji. U svom dnevniku pišem o bolesti kao najvećem neprijatelju. Smišljam strategiju kao teniseri.Kako se boriti do pobede ? Izgovaram neke afirmacije “ zdrava sam, srećna sam “ dok neizvesnost kroz mene kao ala prolazi. Ipak ne posustajem . Vidim sebe kao pobednika i dižem pehar.

Sutradan u sobi čekaju pripremljene pacijentkinje za operaciju. Strah i nervoza nabijaju tenziju. Svi ćute i čekaju. Dolaze da mi daju inekciju za umirenje, pre narkoze. Tada sam znala da sam ja na redu. Pokrijem se preko glave,zagrlim plišanu igračku,par molitvi izgovorim u sebi. Smirim se i čekam. Zamišljam deset godina ispred sebe. Moja deca su uspešna. Ja pišem i izgovaram naglas, svojoj plišanoj igračci, kako mi se našla u velikim teškoćama na prekretnici života.

Dovoze kolica po mene.Sve je tiho, mirno , pod velom tajne. Bolesnice viču „srećno, srećno !“ Igračka je ostala da me čeka ispod jastuka. Čuvala je moju tajnu i moj strah. Tog dana sve je bilo uobičajeno. Samo je za mene bio vrlo značajan dan. Nešto kao pucanj Gavrila Principa u Sarajevu pred rat. Brzina misli je neverovatna . Filmovi moga života svih žanrova mi proleteše kroz sećanje. Poprilično je dan odmakao . Ja sam u sobi , dovežena iz operacione sale. Usta su mi suva. Još mi se vrti u glavi i osećam nemoć. Infuzija mi je priključena.Kreveti sa bolesnicama sa moje leve i desne strane. Svaka ima svoju priču i dijagnozu. Sve tihuju u svojoj muci.

Proleti mi strategija kroz glavu. Unutrašnji neprijatelj je uklonjen.Ispod jastuka me je čekala plišana igračka. Zamolila sam medicinsku sestru da mi je premesti u krevet, koji meni bude namenjen posle hiruškog zahvata. Mali totem mi čuva strah i daje nadu. Uz tu igračku su moja deca odrasla. To nije samo igračka. Čitav život je u tim malim igračkama. Mi ih oživljavamo noseći ih kroz svoj život i utiskujemo svoje osećaje u njih. Koliko god da naprave istih igračaka, svaki vlasnik , daje joj novi identitet. One tako postaju posebne. Ta mala veštačka stvorenja su nekoga spasila od mraka. Neko ih je zagrlio dok je suze ronio. Meni je spasila život ova čudesna igračka u koju su utisnuti snovi moje dece.

Na vratima bolničke sobe pojaviše se oni. Sin i ćerka. Iznenadjeni kako loše izgledam . Ali, preživela sam. Pozdravljaju se sa mnom onako zabrinuti i ugledaju igračku kako viri ispod jastuka. Prepoznala sam upitne poglede, ali ništa ne rekoše. Ja je gurnem pod jastuk i progutam knedlu. „Kako si ?“upitaše me „Odlično se osećam“ rekoh ja. Kao borac kad se vrati iz rata, pomislih.Zamislim sebe na tronu sa peharom u ruci. Još jedna pobeda ! Deco, život ide dalje. Naidjoh na ovaj rukopis nakon dvanaest godina. Moja tapija na život još traje , deca su zaista uspešna. Igračkom se igraju unuci. Pazi šta želiš , možda ti se ostvari.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Ljeto

Dok plamen svijeće toplotu stvara
neka se vremena stara spominju u mome umu.
Pitam se, koje godine su žute dunje mirisale na ormanu ?

I kada sam slušala zrikavce dok je lišće šuštalo dok je vjetar zavjesu lelujao ?
Dok je baka spavala a ja "ovčice" brojala i sanjarila o plavim morima.
Dalekim plažama, crvenim koraljima, šarenim suncobranima, slatkim snovima.

Mirisom soli na koži, palminim listovima, plodovima urmi.
E, koje se godine dešavalo kada sam otišla kući
a meni stiže pismo od jednog dječaka iz ravnice.

Piše o čežnji za ljetom jer tako kratko traje
i nemiru koji od tada uznemirenost mu daje.
Još mi piše da jedva čeka ljeto i da se na molu gdje čamce vežu nađemo opet prije kiše.

Reći će mi tada riječi neke tople i meke
koliko godina ima dana, koliko noć ima zvijezda, koliko tužnih uzdisaja.
Dok opet ne dođe ljeto !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Дрво запис

Почео је велики божићни пост у Срба. Зимомразица је узела маха. Димњаци се пуше и доносе чулима мирис изгорелог дрвета. Мало насељено место уз реку Мораву, живи свој зимски дан. Причају, да се није десило, да пред Светог Николу грми и пада ледена киша, као данас. Поче изненада невреме. Неко електрично пражњење , као да Свети Илија Громовник има нека важна посла. То је лоше предсказање за овдашње старине деде , који прате сваки догађај везан за природу и верске празнике. Село има стари храст “ Дрво запис“. Звали су га Грм. Кад год грми, кажу да Перун муњама гађа храст. Љути се што више не верују у њега, него у Христа. Зборови су се одржавали око храста, као и све остале заветине. Ово село својевремено није могло да сачува ни једну богомољу , а да је Турци не сруше. Тако су одустали , од градње. Сељани су одлучили на збору , баш ту код Грма , да им овај стари храст остане њихова природна богомоља. Грм је постао њихово светилиште. Морали су га чувати од свих недаћа. Баш данас, је гром ударио директно у храст. Почело је да гори светилиште. Кажу да се то Перун наљутио и да шаље зле муње да заплаши народ. Некада су Словенски народи веровали у Перуна и молили му се испод храста. Доласком Хришћанства Перунову улогу замењује Свети Илија. Скупише се сељани , заплашени, не знају шта да раде. По предању, ватра не сме да се гаси. Те ватре су свете. Могле би изазвати бога Перуна на јед. Храст Грм је стар 250 година. Памти све недаће овдашњег народа и своје личне. Старина је живо биће, уз то још и Христова црква. Ватра је почела да се повија око дрвета, као змија. Пење се црвена и ужарена , сва у успону, спремна на борбу до уништења. Света заветина се бори, њишу се гране и пуцају, заобилазе ватру ,која као ала насрче. Сељани вичу, запомажу за храстом Грмом. Он је средиште догађања њихових живота. Њихово огњиште , духовно и магијско биће. Божанства судбине или Суђаје су играјући око храста, одређивале судбину детета , треће ноћи по рођењу.Тако се знала судбина сваког рођеног детета. Неке прибране жене , заогрнуте у вунене мараме, прионуле су на молитву,заробивши прсте бројаницом. Молећи Бога за спас .Да се угаси ватра и светиња сачува. Господе помилуј! Амин! Сви су већ у паници да не изгори заветни храст Грм, јер у супротном ,село чекају велике невоље. Приповеда се да је Јеремија , био сарадник непријатељски. Издао је јатаке. После тог случаја су се дешавали немили догађаји, а све приписујући Јеремији. Људи га се овде нерадо сећају, јер само слути на зло. Ватра се толико распламсала, да је из даљине изгледало као да је у село дошла аждаја, да га прождре и спали и у згариште претвори. Женски гласови су тражили помоћ са небеса. Пијани Марко је псовао Бога и све на свету, док су га деца и жена смиривали и говорили му да је “несрећа пијана” . Ватра је полако напуштала храст Грм. Није ово старцу Грму прва борба. Било је ватри које су га покушале уништити. Ветрова који су му хтели поломити гране. А било је и непријатеља који су га желели уништити, па нису успели. Један Турчин је настрадао у покушају да уништи храст. Пала је велика грана на њега и убила га. Од тада сви се клоне Грма. Поштују га сви пролазници без обзира на веру. Наклон добије од пролазника. И покоја молитва за здравље се чује. А виде се и млади који долазе хаватајући се за руке , правећи затворени круг око магијског дрвета. Мештани приповедају да је заветни дух у храсту грму. Зато служи као молитвени олтар и место за радовање , плакање и узношење молитви. Дешавало се да служи и као олтар младенцима. Окићен као Младенац. Грм памти и добре и зле, како године тако и људе. А и природа је Он. Природни закони су неприкосновени. Сједињени са људима чине једну целину. Недавно је храст почео “плакати” на месту где је кора глатка. Појавио се лик Пречисте Богородице.Многи су долазили да виде чудо. У село су почели долазити верници, радозналци као и путници намерници. Изградило се место и постало идолопоклоничко. Добило своје лепе контуре етно- места. У близини храста је пронађен бушењем на великој дубини, извор воде ,која лечи ретке кожне болести. Те стога долазе и болесници по воду , трагајући за здрављем. Грм је опстао као вечно огњиште и светилиште. Иако је у близини никао велики храм направљен заједничким улагањем становништва,Грм је остао врховни господар места . Жива прича у коју сви верују.

Јасминка Николић ех Брдаревић

На Божић 2022.