Odrastanje u doba komunizma je kod mene u mojoj glavi izgledalo ovako.
Mislila sam da je Tito državnik čitavog svijeta. Da na zemlji ne postoje međudržavne granice. Da svi pričamo istim jezikom, Da djeca imaju jedan svoj dječiji grad i svi su tu dobro došli.
Umjesto sveca kod majčinih roditelja je u sobi iznad kreveta moga dede, visila slika druga Tita. To nije bilo ništa neobično. Ali deda se nakon duge bolesti upokoji.
Poslije sahrane i svih ceremonija, baka je iz okvira slike iznad dedinog kreveta, izvadila sliku druga Tita i stavila sliku sveca Ja sam bila zabrinuta za novi izgled uzglavlja dedinog kreveta. Posmatrala sam, malo se plašila, ali ništa nisam pitala. Za divno čudo, jedne radoznale djevojčice.
Baka se pred spavanje krstila i nešto šaputala. Slušala je crkvena zvona. Svakodnevne rutine su se nekako odvijale prema zvonjavi tih zvona .Sve je to bilo onako malo “ ispod žita“ jer se u to vrijeme slabo Bog spominjao. Ja sam bila u nedoumici šta da radim, ali sviđali su mi se ti neki tajni obredi moje bake. I dan danas se sjećam slike svetaca.
Nikada nikog nisam pitala ništa o tome. Odgovor možda ne bi ni dobila. U to vrijeme djeca nisu dobijala odgovore na sva pitanja. To je sad trend da budeš enciklopedija 1000 zašto 1000 zato. Nismo imali ni vjeronauku ni građansko vaspitanje. Samo smo jednom postali pioniri. Ne znam zašto mi je ovo palo na pamet. Sutra su zadušnice pa možda su me to oni sveci podsjetili da sam imala babu i dedu i da trebam da ih se sjetim makar na taj zadušni dan. Vječni Vam pokoj duši preci moji.
Jasminka Nikolić ex Brdarević