Je li to ono kada bez straha piješ kafu sa drugaricom.
Je li to ono kad se dotjeraš pogledaš se u ogledalo i sama sebi kažeš „to je taj izraz u tvome oku.“
Je li to ono kada odeš kod sestre i pozdravljaš se s njom od srca i budalasate bez podozrivih pogleda.
Je li to ono kada si spontana kada ti niko ne govori “ kakve to face slažeš“ a ti si u stvari to.
Spontano biće sa velikim srcem pod rebrom ti si taj neposredni čovjek bez lažnog sjaja.
Je li to ono kada gromoglasno pozdravljaš poznanike neposrednošću bez onog “ ko ti je taj-ta“?
Sloboda ?
Da li je to kada lažne dijamante baciš da nestanu u nepovrat i ti sebi staviš najljepšu krunu slobode istkanu od tebe od tvoje sopstvenosti ,tvoga stava ,tvoga ja.
Sloboda to je ono blago svakoga čovjeka.
Ako te ne prihvate kao takvu konfiguraciju u svemiru, tvoja putanja se i dalje kreće i udaljuje se od nepoželjnih tijela.
Devedesetih godina prošloga veka nastaju buvljaci. To su „pijace“ svega i svačega na velikim površinama negde u gradu ,negde izvan grada.
Tu se prodaju nove stvari, stare stvari, umetnine raznih vrsta, kompjuteri, telefoni, knjige igračke , roba široke potrošnje. Ljudi redovno idu na buvljak, uglavnom subotom. Neka vrsta “ hodočašća“ za sve ono što ne možeš naći u prodaji.
Vrlo velika šarenolikost robe kao i prodavaca. Interesantni profili ljudi i prodavaca i kupaca. Roba od igle do „lokomotive“ , to se tako kaže . Nema “ ptičijeg mleka“ ali ako poručite i to će stići. Cenkanje, svađanje, psovanje neće vam izbeći ako se vladate omalovažavajuće prema prodavčevoj robi. Cene oni to brale ! Nemoj se šaliti ispod svake cene da tražiš tu robu.
Stigla je ona razno-raznim putevima. Što kupljena bud-zašto, što pokradena što izvučena iz ormana penzionera sa niskim primanjima. Kažem vam svašta “ k’o na vašaru“. Kada se kupi dobra stvar za male pare, to je onda kao dobar ulov. Raduješ se, i prosto sa nevericom se zahvaljuješ Bogu što je to baš za tebe sačuvano.
Ima tu dugogodišnjih poznanstava između kupaca i prodavaca. Te se ljudi pozdravljaju, pitaju za zdravlje itd. Kad se obavi kupovina ide se na „klopu“.
Roštilji napravljeni od starih bojlera, presečenih po dužini pa se dobije poluvaljak preko kojeg se stavi rešetka. Taj donji deo je ložište. Uglavnom se kupuju pljeskavice obične ili u skrami, pileći batkovi uz prilog raznih salata. Sve je to izvrsno spremljeno. Ako nisi jeo na buvljaku , kao da nisi ni bio tamo.
Samo da subotom ne pada kiša, onda je buvljak slab ! Neka vas vreme posluži i da dobro pazarite !
Bolnička soba sumorna, sa mirisom jeftinog dezinfekcionog sredstva , kreveti neugledni, posteljina pocepana i sa opranim ostacima fleka od krvi. Osoblje nervozno i nepristupačno.
Hirurg u zelenoj modernoj uniformi, sa smešnom šarenom kapom na glavi, ulazi u sobu , uzima bolesničku listu i saopštava mi kako nalaže medicinska etika: “Konzilijum predlaže histerektomiju“ .Kaže to, onako tehnički kao da će da menja gumu na kolima. Moram vas upoznati sa posledicama posle operacije. U narednom postoperativnom periodu možete dobiti osteoporozu zbog manjka estrogena. Osteoporoza ima svoje posledice na koštani, mišićni i nervni sistem.Treba nam vaš pristanak na operaciju i potpis da ste upoznati sa prethodno rečenim.-
Ja sam proučila sve moguće sadržaje vezane za bolest. Znala sam sve ovo, ali mi lekar nije rekao šta se dešava ako ne potpišem. Potpisala sam, sigurna da je ovo tapija na moj život. Od nervoze izvadim iz torbe plišanu igračku koju sam ponela iz dečije sobe, kada sam se pakovala za bolnicu. Stavim je kao totema ispod jastuka, da me prati u nevolji. U svom dnevniku pišem o bolesti kao najvećem neprijatelju. Smišljam strategiju kao teniseri.Kako se boriti do pobede ? Izgovaram neke afirmacije “ zdrava sam, srećna sam “ dok neizvesnost kroz mene kao ala prolazi. Ipak ne posustajem . Vidim sebe kao pobednika i dižem pehar.
Sutradan u sobi čekaju pripremljene pacijentkinje za operaciju. Strah i nervoza nabijaju tenziju. Svi ćute i čekaju. Dolaze da mi daju inekciju za umirenje, pre narkoze. Tada sam znala da sam ja na redu. Pokrijem se preko glave,zagrlim plišanu igračku,par molitvi izgovorim u sebi. Smirim se i čekam. Zamišljam deset godina ispred sebe. Moja deca su uspešna. Ja pišem i izgovaram naglas, svojoj plišanoj igračci, kako mi se našla u velikim teškoćama na prekretnici života.
Dovoze kolica po mene.Sve je tiho, mirno , pod velom tajne. Bolesnice viču „srećno, srećno !“ Igračka je ostala da me čeka ispod jastuka. Čuvala je moju tajnu i moj strah. Tog dana sve je bilo uobičajeno. Samo je za mene bio vrlo značajan dan. Nešto kao pucanj Gavrila Principa u Sarajevu pred rat. Brzina misli je neverovatna . Filmovi moga života svih žanrova mi proleteše kroz sećanje. Poprilično je dan odmakao . Ja sam u sobi , dovežena iz operacione sale. Usta su mi suva. Još mi se vrti u glavi i osećam nemoć. Infuzija mi je priključena.Kreveti sa bolesnicama sa moje leve i desne strane. Svaka ima svoju priču i dijagnozu. Sve tihuju u svojoj muci.
Proleti mi strategija kroz glavu. Unutrašnji neprijatelj je uklonjen.Ispod jastuka me je čekala plišana igračka. Zamolila sam medicinsku sestru da mi je premesti u krevet, koji meni bude namenjen posle hiruškog zahvata. Mali totem mi čuva strah i daje nadu. Uz tu igračku su moja deca odrasla. To nije samo igračka. Čitav život je u tim malim igračkama. Mi ih oživljavamo noseći ih kroz svoj život i utiskujemo svoje osećaje u njih. Koliko god da naprave istih igračaka, svaki vlasnik , daje joj novi identitet. One tako postaju posebne. Ta mala veštačka stvorenja su nekoga spasila od mraka. Neko ih je zagrlio dok je suze ronio. Meni je spasila život ova čudesna igračka u koju su utisnuti snovi moje dece.
Na vratima bolničke sobe pojaviše se oni. Sin i ćerka. Iznenadjeni kako loše izgledam . Ali, preživela sam. Pozdravljaju se sa mnom onako zabrinuti i ugledaju igračku kako viri ispod jastuka. Prepoznala sam upitne poglede, ali ništa ne rekoše. Ja je gurnem pod jastuk i progutam knedlu. „Kako si ?“upitaše me „Odlično se osećam“ rekoh ja. Kao borac kad se vrati iz rata, pomislih.Zamislim sebe na tronu sa peharom u ruci. Još jedna pobeda ! Deco, život ide dalje. Naidjoh na ovaj rukopis nakon dvanaest godina. Moja tapija na život još traje , deca su zaista uspešna. Igračkom se igraju unuci. Pazi šta želiš , možda ti se ostvari.
Dok plamen svijeće toplotu stvara
neka se vremena stara spominju u mome umu.
Pitam se, koje godine su žute dunje mirisale na ormanu ?
I kada sam slušala zrikavce dok je lišće šuštalo dok je vjetar zavjesu lelujao ?
Dok je baka spavala a ja "ovčice" brojala i sanjarila o plavim morima.
Dalekim plažama, crvenim koraljima, šarenim suncobranima, slatkim snovima.
Mirisom soli na koži, palminim listovima, plodovima urmi.
E, koje se godine dešavalo kada sam otišla kući
a meni stiže pismo od jednog dječaka iz ravnice.
Piše o čežnji za ljetom jer tako kratko traje
i nemiru koji od tada uznemirenost mu daje.
Još mi piše da jedva čeka ljeto i da se na molu gdje čamce vežu nađemo opet prije kiše.
Reći će mi tada riječi neke tople i meke
koliko godina ima dana, koliko noć ima zvijezda, koliko tužnih uzdisaja.
Dok opet ne dođe ljeto !
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Kupajući se u bazenu, gledam u nebo koje je plavo I bez ijednog oblaka. Ugledam lastavice koje lete I sokola koji leti iznad njih I zeli da uhvati plijen. Pticiji rat se očigledno vodi I moja radoznalost me tjera da I dalje pratim stanje tog rata. U stvari to je stanje u prirodi, lanac ishrane, kako se to već vodi stručno, ali ptica grabljivica koja se ustremljuje na male laste u meni rađa navijača tih malih ptica. Laste su letjele u nekom letu koji zbunjuje protivnika dok je soko- lastavicar kao avion letjeo iznad njih I određivao ateriranje da uhvati plijen.Soko lastavičar, ptica grabljivica , jedina dovoljno brza da u vazduhu hvata laste, dok ove izvode svoje vratolomije u lovu na insekte. Ali, nisu ni laste bespomoćne. Gledala sam lastavicu, sićušnu ptičicu, kako progoni lastavičara koji se drznuo da joj uleti u vazdušni prostor iznad gnezda.Vodio se svojevrsni “aero- miting “ u kojem su lastavice otjerale sokola, na moje veliko zadovoljstvo. Poslije toga su se povukle u krošnje drveća dok je soko letio visoko, leteći u suprotnom pravcu, očigledno odustao od borbe za plijen.Nebo je u miru nastavilo da nas pokriva lijepom plavom bojom I zracima sunca. Moje oduševljenje je bilo ogromno. Volim kada se pobijedi neravnopravan protivnik, pa makar to bio I ptičiji svijet.
Danas vam donosim pesmu o tome kako se tuga topi. Kada priroda zapleše, a vrapci polete, tada naše stare brige nestaju. Oslobođenje od starih tuga donosi samo zaborav i vreme. Jer vreme zagladi rane, a zaborav ih pokrije tišinom.
Kranovi nam služe da nam vrapci čuče nad glavama našim punim stare tuge.
Neke nove brige ne mogu ni prići, dok se stare brige ne iščupaju iz duše.
Kad vrapci polete kada vetar dune kada kiša pljusne kada zasija sunce
tada će naše stare tuge izbrisati vrapci odnet ispod duge.
Tada čemo biti srećni kao ptičji svet, letit ćemo s njima i biti k’o svet.