Kakav je izazov otići na buvljak i susresti se sa starim stvarima !
Mesingani svecnjak je ušao u moj dom . Donešen sa otpada lokalnog gazde. Mali mesingani svećnjak , zablistao je u gomili prljave gvožđurije i podsetio na radost plamička iz zapaljene sveće. Koga li je osvetljavao taj isti svećnjak ? Koliko slava je stajao uspravno dok je sa sveće kidisao vosak i stapao se u dnu ? Koliko usrdnih molitvi je doživeo i tako redom, nižu se pitanja. Koliko je puta bila zapaljena sveća za pokoj duše ? i bezbroj pitanja.
Mnogo su dragocene te stvari sa otpada.Nove „ ispod čekića“,nemaju svoje „duhove prošlosti“ . Starim predmetima ponovo dajemo na značenju. Dobijaju neki novi idenitet , novo mesto u našim kućama, životima.
Malo sam ga doterala. Oprala sam ga , utrljala neku mast za mesing da sjaji sjajem koji mu je namenjen . Usvojen je taj „ novi“ predmet koji sam prepoznala u gomili nepotrebnih stvari. Dobro došao u moj dom da osvetliš put.
Maruan je Arap koji je došao iz Kuvajta da studira u Sarajevu.
Visok, imao je kožu boje meda, ličio je na Omara Šarifa. Student medicine, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.
Jugoslavija je tada bila članica Nesvrstanih. Međusobna razmjena studenata je bila i trend i obaveza. Arapi, Crnci i ostali stranci su dolazili u tadašnju Jugoslaviju i bili omiljeni u našoj zemlji. Zemlje iz kojih su dolazili su imale izuzetno jaku tradiciju.Ne premostivu u odnosu na ljubav.
U Kuvajtu se ugovarala ženidba. Od rane mladosti su znali sa kim će ko osnovati porodicu, kad završe visoke škole. Ova stepenica znanja je bila obavezna.
Mirela , je bila Bosanka, takođe je studirala medicinu. Bila je Maruanova drugarica sa godine. Djevojka je bila crna visoka, otmjena, lijepog vladanja. Dobar student. Maruanu je često objašnjavala mnoge stvari, jer je studirala uporedo medicini i Arapski jezik. Pomagala mu je oko savladavanja jezika.
Malo po malo, počelo se govorkati, kako se Mirela zabavlja sa Arapom. To je već za ondašnja shvatanja bio skandal. Njih dvoje se nisu prestali viđati, usprkos tome.
Njen otac se protivio toj vezi. ’’Mirela, govorio joj je otac, dok su Arapi u Bosni imaju djevojku, čak se i ožene’’. Ali tamo imaju ugovorenu ženidbu.Nikada ne smiju odustati od toga. ’’Mirela, kćeri, batali to, dok je vrijeme’’.
Mi jesmo Muslimani , kao i oni, ali njihova tradicija je jača i od vjere i od ljubavi. Mirela se zamislila, ali mladost nije prepoznala očevu paniku i dobru namjeru. Išla je srcem u avanturu života. Ovo dvoje mladih ljudi su se družili intenzivno. Maruan je insistirao da se Mirela uda za njega. Nije lijepo , a ni dozvoljeno u vjeri imati nikakve dublje odnose sa djevojkom , dok ne postane žena. To propisuje vjera i tradicija.
Maruan je bio meta mnogih namiguša, imao je par skrivenih avantura koje su mu svakako prijale . Mirela je bila tiha , mirna i pobožna i vjerna svojoj odanosti prema Maruanu. On je naizgled bio moderan momak, sa dobrim manirima i izuzetnim poštovanjem prema Mirelinim roditeljima. Nije tražio poniznost, to su samo predrasude tako se pretstavljao.
Mirela je bila intelektualka, koja je mogla svoje prirodna i stečena znanja koristiti i raditi na usavršavanju i dalje. Zbog cjelokupne situacije sa zlim čaršijskim jezicima, a i zbog svoje naklonosti prema Maruanu, privoljela je strogog oca da joj da blagoslov za brak.
Vidjeo je otac ’’da vrag nije odnjeo šalu’’ . Bolje da se vjenčaju, nego da čitava čaršija priča !
Napravili su prigodno veselje za uži krug prijatelja i rodbine. Maruan nije dozvolio da se njegovi roditelji obavijeste niti pozovu. Mirelin otac je uvijek bio rezervisan što se tiče svega. Ali nije imao kud. Radio je pri vojsci, a to je značilo skrajnuti vjeru, iako je to samo bilo za narod tako.
Mirela je znala da je zajednicki život taj, u kome će supruga mužu biti vječna pratilja, kako u ovom tako i u onom svijetu. Znala je da su po običajima vjere muž i žena vezani ozbiljnom predanošću i poštovanjem. Ona će preuzeti na sebe sve što je za njihovu sreću dobro i od Gospodara propisano.
Živjeli su naizgled kao i sav mladi svijet, izgledajući moderno i odvažno. Ali njihove odaje su odavale strasnu ljubav ii disciplinu molitve. Sve je naizgled djelovalo pa skoro irealno, ali tiha zla slutnja je nije napuštala. Kako će se jednoga dana pojaviti pred njegovim roditeljima ? Da li njega čeka neka ugovorena ženidba ?
Maruan se lomio između ljubavi i tradicije. Iako ih je ljubav i vjera zbližila, ipak je moć tradicije ogromna prepreka. Morao se dogoditi i taj trenutak. Kada su njegovi roditelji nazvali i razgovor je tekao tako da je hitnost tražila izvršenje. Moraš hitno doći kući, zahtijevali su od njega. Ako ne poslušaš nema više finansiranja tvoga studija. Ostala su mu još dva ispita.
Mirela se prvi put usprotivila zbog nenadanog poziva i hitnog odlaska. „Maruane, kakav je to hitni odlazak “
Mogu li i ja sa tobom ? Ćutao je Maruan, a lijepo lice se pretvorilo u rugobu. Neeee, ostaješ ovdje. Odlučno ode u drugu sobu izvadi pištolj iz skrivenog mjesta i stavi joj pod vrat. “ Da nisi pokušala zvati ili krenuti za mnom. Žena se našla u bezizlaznom položaju.Drhtala je od straha i njena ljubav je dobila nakazan oblik. Pala je skrhana na pod stresući se od stresa , straha i nevjerice.Maruan je izašao zalupivši vrata bez pozdrava.
Morao je poslušati. Otišao u Kuvajt. Ugovorena ženidba , sa kćerkom naftnog magnata je morala da se obavi. Bio je tužan i nesrećan. Volio je Mirelu, iako njegov iskonski nagon i bahatost ovoga puta nije mogao skriti. Nije smio da protivriječi ocu. Znao je da je tradicija iznad svih propisa, emocija, nauke. Borio se u mislima. Želudac mu se prevrtao, znojili su mu se dlanovi, aritmije su ga snalazile. Kao doktor je znao sve o bolestima, ali lijeka nije bilo.
Roditelji su mu organizovaliu svadbu i sve je bilo po tradiciji. Oženili su sina ! Studiranje je odgođeno za neko vrijeme. On je mogao kao apsolvent i stažirati neko vrijeme u Kuvajtu. Mirela je za to vrijeme samo mislila, šta će se desiti s njom, ako se Maruan ne vrati ? Njen status je uzdrman do te mjere da je krišom izlazila iz kuće zaobilazeći sve poznate u kraju. Prošlo je dva mjeseca i počela su govorkanja. Otac je rekao sav skrhan od tuge, da je znao da će se tako završiti. Mirela je bila očajna.
Uslijedio je nakon dugog vremena poziv iz Kuvajta. Maruan joj je grubim i neprepoznatljivim tonom objasnio da je tradicija kod njih iznad svega. Imala je ona primjera u Bosni gdje su se zabranjivale ljubavi između raznih vjeroispovijesti, ali ovdje je drugi problem. Sve je ovo navelo da postane sestra milosnica.
Posvetila se medicini i prihvatila svoju sudbinu kao Gospodarevu želju. On je nije iznevjerio. Imao pravo na više žena. Život je posvetila liječenju ubogih i bolesnih. Za vrijeme rata u Kuvajtu je radila neko vrijeme kao ljekar.Maruana nije uspjela vidjeti. Imao je već mnogočlanu porodicu.
Često je govorila:“ Gospodaru, pomozi mi na putu sticanja znanja, oprosti ako sam nenamjerno ili iz neznanja pogriješila i budi milostiv na Obećanom danu. Šapat pokrivene sestre .
Odrastanje u doba komunizma je kod mene u mojoj glavi izgledalo ovako.
Mislila sam da je Tito državnik čitavog svijeta. Da na zemlji ne postoje međudržavne granice. Da svi pričamo istim jezikom, Da djeca imaju jedan svoj dječiji grad i svi su tu dobro došli.
Umjesto sveca kod majčinih roditelja je u sobi iznad kreveta moga dede, visila slika druga Tita. To nije bilo ništa neobično. Ali deda se nakon duge bolesti upokoji.
Poslije sahrane i svih ceremonija, baka je iz okvira slike iznad dedinog kreveta, izvadila sliku druga Tita i stavila sliku sveca Ja sam bila zabrinuta za novi izgled uzglavlja dedinog kreveta. Posmatrala sam, malo se plašila, ali ništa nisam pitala. Za divno čudo, jedne radoznale djevojčice.
Baka se pred spavanje krstila i nešto šaputala. Slušala je crkvena zvona. Svakodnevne rutine su se nekako odvijale prema zvonjavi tih zvona .Sve je to bilo onako malo “ ispod žita“ jer se u to vrijeme slabo Bog spominjao. Ja sam bila u nedoumici šta da radim, ali sviđali su mi se ti neki tajni obredi moje bake. I dan danas se sjećam slike svetaca.
Nikada nikog nisam pitala ništa o tome. Odgovor možda ne bi ni dobila. U to vrijeme djeca nisu dobijala odgovore na sva pitanja. To je sad trend da budeš enciklopedija 1000 zašto 1000 zato. Nismo imali ni vjeronauku ni građansko vaspitanje. Samo smo jednom postali pioniri. Ne znam zašto mi je ovo palo na pamet. Sutra su zadušnice pa možda su me to oni sveci podsjetili da sam imala babu i dedu i da trebam da ih se sjetim makar na taj zadušni dan. Vječni Vam pokoj duši preci moji.
Hladno, maglovito vreme , zagađenost na nivou maksimalnih vrijednosti evropskih gradova. Nije za pohvalu u eri ekologije koja će uskoro postati problem broj jedan , našega opstanka. Krećem u šetnju kao namerni prolaznik. Ulica Kneza Mihaila, svako jutro ima svoju postavku.
Otvaranje malih kućica u kojima se prodaju suveniri, magneti sa raznim motivima, domaća hrana, sirevi, razna pića , slatka, pekmezi, stare knjige, antikviteti itd. Štandovi sa slikama , kao izložba na otvorenom. Slike raznih autora ,slikarskih pravaca. Uramljene ili ne,samo na platnu ili papiru, ima i vezenih goblena skinutih prošloga vijeka sa zida. Vezenih mjesecima i godinama. Jedna slika mi privuče pažnju. Slika prikazana u stilu naivnog slikarstva. Motiv mala kućica sa okućnicom i ogromnim petlom na krovu. Kao da šalje poruku „selo probudi se ovdje treba živjeti “ !
Moderne prodavnice u istoj ulici svijetle svojim modernim efektima slova, brojeva, boja i cijena. Akcije , sniženja , a cijene da ti “ pamet stane“. Potpuni kontrast par metara dalje od prethodnih prodavaca sa kojima možeš da se cenkaš . U prolazu čujem zvižduk ptica , kao da sam u čarobnoj šumi. Podižem glavu prema strehi krova i vidim sćućurene vrapce pognutih glava. Uz prodavnicu firmirane robe sedi čovek na kartonu, promrzao, oskudno odeven, nezainteresovan za prolaznike. Ispred njega kutija . Pogled mi se zaustavi na izgledu i pokretu usana. Shvatim da on proizvodi imitirajuće zvuke ptičijeg poja. Savršeno to radi. Nazvala bih ga ptičiji pojac. Očigledno onom kutijom ostavlja poruku da se ubaci neki dinar.
Pored njega prolaze ljudi izlazeći iz prodavnica sa velikim papirnim kesama utisnutim imenima velikih prodajnih lanaca, sa svojom idolatrijom ,zvanom kupoholičarstvo. Domicilno stanovništvo više i ne zagleda te pojave i ljude. Shvataju to kao njihovo radno mesto, način da zarade novac za egzistenciju.
Dvadesetak koraka dalje mlada devojka svira violinu kao da je na najvećoj pozornici sveta. Predanošću muzici i Vivaldijevoj sonati , daje čari i svojim pomeranjem tela dok upravlja gudalom kao virtuoz. Ispred nje takođe kutija u zamenu za fiskalnu kasu u nekom Metropolitenu. Ulica umetnika raznih fela. Muzičari, slikari, glumci, pekari, sirari, antikvari. Da svi su umetnici svog zanata. Nezaposleni, samoizdržavajući, nikom ne trebajući ! Ako sam nekoga zaboravila, izvinjavam se . Malo se zaustavih pored pekarice u kojoj prodaju peciva od žita sa vojvođanskih njiva mlevenog u kamenim vodenicama.
Potom se prolazeći fokusirah na jednog penzionera.Prolazi sa kesicom hrane i traga očigledno za svojim svakodnevnim drugarima. Seo je na klupu u blizini Kalemegdana. Ispred njega sleteše dva goluba. On ih prepozna i gurnu ruku u kesu , zahvati punu šaku zrnevlja i baci pred njih. Oni počeše kljucati i gugutati. Zatim , dolete još golubova i poče gozba za njih. Samo su se čuli zvuci udaranja kljunova koji kljucaju hranu . Prizor koji sam doživjela u Veneciji kao dete, kad su me vodili na Trg Svetog Marka. Starac je golubove zvao imenima njemu znanih. Slučajni prolaznik prepozna starca i pozdravi ga. „Dobro jutro čika Petre“ ! „Jel’ ja to dobro vidim „starac će ? Marko , „javljal’ ti se onaj moj sin“ ? „Već godinama ne dolazi iz Amerike od kako mu je majka umrla“. Marko shvati starčev problem. Žurim na posao. Gledaću da dođem do vas jedan vikend da se ispričamo. Zbogom ! Starac promrmlja onako za sebe “ svi samo žurite“. Ja sam usporio . Imam još nekoliko vreća hrane za golubove. Valda ću uspeti da je potrošim na moje drugare. Ili… Ne žurim više nikuda.
Autor: Jasminka Nikolić ex Brdarević
Inspiraciju sam dobila šetajući sa svojim sinom koji mi uvek upriliči lepe trenutke kada posetim Beograd.
Je li to ono kada bez straha piješ kafu sa drugaricom.
Je li to ono kad se dotjeraš pogledaš se u ogledalo i sama sebi kažeš „to je taj izraz u tvome oku.“
Je li to ono kada odeš kod sestre i pozdravljaš se s njom od srca i budalasate bez podozrivih pogleda.
Je li to ono kada si spontana kada ti niko ne govori “ kakve to face slažeš“ a ti si u stvari to.
Spontano biće sa velikim srcem pod rebrom ti si taj neposredni čovjek bez lažnog sjaja.
Je li to ono kada gromoglasno pozdravljaš poznanike neposrednošću bez onog “ ko ti je taj-ta“?
Sloboda ?
Da li je to kada lažne dijamante baciš da nestanu u nepovrat i ti sebi staviš najljepšu krunu slobode istkanu od tebe od tvoje sopstvenosti ,tvoga stava ,tvoga ja.
Sloboda to je ono blago svakoga čovjeka.
Ako te ne prihvate kao takvu konfiguraciju u svemiru, tvoja putanja se i dalje kreće i udaljuje se od nepoželjnih tijela.
Devedesetih godina prošloga veka nastaju buvljaci. To su „pijace“ svega i svačega na velikim površinama negde u gradu ,negde izvan grada.
Tu se prodaju nove stvari, stare stvari, umetnine raznih vrsta, kompjuteri, telefoni, knjige igračke , roba široke potrošnje. Ljudi redovno idu na buvljak, uglavnom subotom. Neka vrsta “ hodočašća“ za sve ono što ne možeš naći u prodaji.
Vrlo velika šarenolikost robe kao i prodavaca. Interesantni profili ljudi i prodavaca i kupaca. Roba od igle do „lokomotive“ , to se tako kaže . Nema “ ptičijeg mleka“ ali ako poručite i to će stići. Cenkanje, svađanje, psovanje neće vam izbeći ako se vladate omalovažavajuće prema prodavčevoj robi. Cene oni to brale ! Nemoj se šaliti ispod svake cene da tražiš tu robu.
Stigla je ona razno-raznim putevima. Što kupljena bud-zašto, što pokradena što izvučena iz ormana penzionera sa niskim primanjima. Kažem vam svašta “ k’o na vašaru“. Kada se kupi dobra stvar za male pare, to je onda kao dobar ulov. Raduješ se, i prosto sa nevericom se zahvaljuješ Bogu što je to baš za tebe sačuvano.
Ima tu dugogodišnjih poznanstava između kupaca i prodavaca. Te se ljudi pozdravljaju, pitaju za zdravlje itd. Kad se obavi kupovina ide se na „klopu“.
Roštilji napravljeni od starih bojlera, presečenih po dužini pa se dobije poluvaljak preko kojeg se stavi rešetka. Taj donji deo je ložište. Uglavnom se kupuju pljeskavice obične ili u skrami, pileći batkovi uz prilog raznih salata. Sve je to izvrsno spremljeno. Ako nisi jeo na buvljaku , kao da nisi ni bio tamo.
Samo da subotom ne pada kiša, onda je buvljak slab ! Neka vas vreme posluži i da dobro pazarite !
