Arhitektura duše

Krajem sedamdesetih godina na Slatini je živjeo pošten i ugledan svijet. Porodice su bile stabilne sa prilično radikalnim stavovima. To je i održalo porodicu. Nismo jedni drugima prkosili vjerskim pobudama, prikazima naše pripadnosti. Živjeli smo u ljubavi sa susjedima. Žene su bile lijepo skockane, suknje do koljena, kožna cipela i tašne su se uklapale bojom , kostimići od kulskih štofova, krojevi iz burdinih časopisa. Frizure poznatog frizera Dine i mnogih kojih se ne sjećam. Ljudi pristojni kao i djeca svi fino obučeni. Tuzla je bila centar naučnih istraživanja,Univerzitetski  grad, centar muzičkih dešavanja, fudbala, rukometa, košarke. Eksploatacija uglja, soli,termoelektrana,Dita.  Grad ljekara, rudarskih inžinjera, tehnologa,pedagoških radnika, vaspitača itd.

Slatina je bila naselje koje je izgradjeno pretežno od betona.To je država gradila da što više ljudi dobije krov nad glavom.Nisu neke ljepotice , te zgrade, ali funkcionalnost je bila cilj. Jeste da smo idući po stranim zemljama vidjeli jednu ahitektonsku ljepotu i vijekovnu istoriju. Mnogo umjetničkih ljepota , živopisnih boja i sjaja.

Odrasla sam na ruskim klasicima, evropskim piscima,bosansko-hercegovačkim velikanima, jugoslovenskim piscima.

Školstvo je bilo u bivšoj Jugoslaviji, mislim barem, svugdje isto. Tako da smo rasli potkrepljeni istim uvjerenjima. Volili smo našu zemlju više od svega. To smo potvrdjivali kada smo slušali himnu  „Hej Sloveni“. Bilo je to najjezivije slušanje, hoću reći, jeza nam je prolazila kroz tijelo svaki put.

Mnogi od nas su bili Jugosloveni.To je bilo nacionalno opredeljenje. Tzv. mješani brakovi su se uglavnom  tako izjašnjavali. Tako da smo mi imali nekoliko državnih praznika koje smo slavili. Prvi maj,  25 novembar,29 novembar, 21 decembar i Novu godinu. To su i drugi slavili pored svojih vjerskih praznika.

Ovo nacionalno nije odredjivalo ljubav prema muzici

Kad je rock muzika krenula po disco klubovima, dobili smo svoje “ muzičke pijedastale“ i disk đokeje , vodje cjelovečernjeg muzičkog dogadjaja. To je bila naša vjera, nada i ljubav. Mi smo imali svoga Cara i Legendu.

Tako smo se infiltrirali u američku i svjetsku rock scenu, kao fanovi.Postao nam je to i kao neki način života. Mnogi su posezali za drogom i tabletama. Većina je pila , to je bilo najjeftinije. Mislim da su skoro svi pušili. To je bilo baš in, što bi danas rekli. Dosta je bilo i djece iz nefunkcionalnih porodica .

Ljubav je bila u deficitu, kao i uvijek u životu. Kada nemaš to u porodici, tražiš u partneru.Uvjerenje koje ti usade, jedna  ljubav za sva vremena. Prilično pogubno uvjerenje, ukoliko ljubav ne može da opstane.

Boga mi, i komšiluk, uopšte svijet nije bio rad kad neko iskače iz okvira pristojnosti, ma što to bilo.

Zavedeni hipi pokretom  i  mantrom MAKE LOVE NOT WAR nismo mnogo marili za svijet. Hipi pokret je našao svoj muzički izraz u psihodeličnom roku čiji su najznačajniji predstavnici Janis Joplin, The Doors, Pink Floyd, Džimi Hendriks i mnogi drugi.

Dok se ne desi neki ozbiljan preokret sve je dobro.

Hipi pokret je pozivao na nepolušnost,

socijalnu pravdu , na negiranje mediokriteta itd. Nisu bili ni privrženi porodici, protivili su se braku i pokušali oživotvoriti svoju alternativnu životnu filozofiju.

Tako se kod nas razvijala vizija života koja nije utemeljena na građanskom poimanju porodice ili vjerskom.

To je svakako bilo neizvodljivo. Ipak smo mi rasli u jednom patrijalhalnom društvu gdje se znalo gdje je šta po hijerarhiji.

Red , rad i disciplina je imala prvenstvo nad svim filozofijama.

Ulaskom u brak, sve je ostalo na pijedastalu i život je počeo ići u drugom pravcu. Muzika se slušala ponekad, sve manje je bilo opuštenost a sve više problema.

Sve više  su neke stvari počele da liče na „mi vodimo male ratove a ljubav je u podrumu kao kiseli kupus“.

Uvjerenja ponijeta iz porodice, patrijarhalna, manipulativna su počela izranjati na površinu.

Neprilagodjenost karaktera, ne ideći u istom pravcu za ciljem, počinje kohezija zajednice da puca.

Počinju da se javljaju  simptomi bolesti koji proističu iz neadekvatne komunikacije, ili manipulacije.

Svakako da je uticaj raznih pokreta, shvatanja i porodičnih gledanja sa raznih strana uticao na razvoj ličnosti i uvjerenja i poglede na svijet i samoga sebe.

Uvjerenje da se suprotnosti privlače, totalno je nakazna.

Ko se tuče , taj se voli. Kompletan je idiotizam koji dovodi do nasilja u porodici. Ljubav je kao podgrijana sarma. Netačno. Postaje bljutava, neukusna i boli te stomak od nje.

Uvjerenja da je zaljubljenost ljubav. Netačno. Zaljubljenost samo daje znak da nešto postoji, kao led sijalica, ako brzo crkne, šalili smo se.

Ljubav je trajanje, istrajavanje, podrška, oslanjanje jednog na drugog, podnošenje i prihvatanje onog drugog takav kakav je. Ne ispravljanje. Samo sebe možeš ispraviti, ne drugog. Te filozofije da nekog „staviš pod svoje“ je isprazno mišljenje. Gledanje u pravcu Tvorca jedan i drugi imaju isti pravac. Jedini ispravan. Zajedno stupaju i idu prema cilju gdje im je zajednička tačka.

Nastaviće se…..

Jasminka Nikolić ex Brdarević

17.03.2023.

Ne diraj u moje krugove

Crveni krugovi, autor: Vatroslav Kulis

Od lošeg sam bajku stvarala
na laž istinom odgovarala.

Nikad se prevarom služila
i zato prevaru dobila.

Granicu sam postavila
jer sam odluku donela.

Ne dirajte u moje krugove !

Imate svoje drumove
skretanja razna
i posrnule umove.

Kako u meni
duša treperi i stvara
moram to pokazat svima
na to me tera vera.

Jer muzu prizivam stalno
ona mi blagoslov daje.

Živi, piši i voli
to je postojanje tvoje

Jasminka Nikolić ex Brdarević

17.10.2020.

Baba

Kako se stari
menjamo se.

Nećemo mi to
al’ telo se
sporije kreće.

Mis’o zastane
malo se nećka
tek nakon trena
postane nešta.

Pokreti nekada
hitri i skladni
postanu spori
nesmotreni.

Mi se ljutimo
na sebe sami
šta mi je
bila sam brza
k’o metak.

Ogledalo to je
neprijatelj pravi

Ju kad se pogledam
pa nisam ista.

Kad gledam slike
mis’o me tera
da mislim
da sam mlada i lepa.

Kada iz sobe
unuk me zove
babaaaa

Tada se brecnem

Ej ženski stvore !

Da nisi takva
ne bi te sada
iz sobe vikao
unuk babaaaa !

Sve ide svojim
tokom k’o reka

Teče, teče ,teče….

Nikolić Jasminka ex Brdarević

Kišni dan

akvarel, Kišni dan u Beogradu , autor: Djukaric Dušan

Kišni dan vreba
jutros ispod sivog neba.
Leno prolazi neprimetan.

Povremeno sunce
malo osmeh mu stavi
na kalendar proletni.

April u Beogradu
nekad beše zanosan.
Sad i nije tako
kad pokret je spor a ti kao smor.
Mrzovoljom soliš dan
neka bude nepovratan.

Nikolić Jasminka ex Brdarević

11.04.2019.

Klik

O baš vam hvala.
Moje vreme počinje sada.
Kako ste gospodine savršeni?

Kako su vam veverice, papige i ostala voljena bića a da nisu ljudi.
Samo da vam kažem da sam se pretvorila u svilenu bubu.
Sad slobodno možete misliti na mene.

Sada ću da živim na vašem dudu.
Biću mirna, tiha i prisutna.
Malo ću jesti lišće.

Ono i onako otpada, pa ga morate čistiti.
Moje drugo ja, je ovde u realnom svetu.
Živi, piše i diše.

Srce mi kuca, jer bez toga nema života.
Stavite svoju šaku na levu stranu.
O, da. Kuca i vaše!

Niste znali?

Jasminka Nikolić

Aleksinac, 2015.

Lutka Nora

Noro draga
lutko mila.
Ti si želja
što bih krila.

Vrati me
u godine mlade
lutka Nora
lepotica mora.

Srce mi mlado,
dusa vec stari
a unuk mali
zacas me vrati
u mladost ranu.

igre iz snova
tada ja bijah
princeza Nora.

Štapom sa zvezdom
poklanjah sve,
što deca mala
poželeše.

Igračke zvečke
lepljene lutke
dade im dušu
krojač iz Grčke.

Jasminka Nikolić ex Brdarević, 20.02.2018.

Šalterska posla

Ljudi moji

što starija

sve sam aktivnija

Svako veče

svako jutro

jurim, trčim

ja uzbrdo.

I nizbrdo ide lako

jošte lakše

neg’ obratno.

Pa ko ne bi

stalno trč’o,

kada stalno

nešto traže.

Papir jedan

papir drugi

dok se tabak

ne poslaže.

Onda možeš

na šalter poći

nećeš tako brzo doći

treba čekat red.

Nije to tek tako

red stići

i sve papire podići.

Valja čekat’

šalteruše

i ostale kavopije.

mrzovoljne

pivopije.

Kada na red dođeš ti

šalter momak

zatvori.

Kaže nema danas više

sutra dođi , iskezi se.

Jasminka Nikolić ex Brdarević , 23.02.2018

Putovanje u manastir Drenču

akvagrafija Duška Miloševića

Manastir Drenča ili Dušmanica, nedaleko od Aleksandrovca ili  čudesna Drenča.

Od Aleksinca putovanje traje skoro dva sata, kroz predivne predele Srbije.

Pred kraj 13-estog veka manastir podiže velmoža kneza Lazara. Kao i monah Dorotej i patrijarh Danilo treći koji su ovde sahranjeni i njihove mošti se nalaze u manastiru. Kao i čestica mošti Svetog Haralampija koji čuva ovaj kraj od leda i nevremena. Još moštiju imaju ,ali kaže mati Fotina, ne pričamo o čudima, jer božija promisao nije čudo,  kao što današnji ljudi tumače.

Crkva je posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice,koju su po predanju sa tri godine uveli u hram.

Gradnja pripada Moravskoj školi i jedan je od najstarijih spomenika iz tog vremena .

Putovanje do Drenče je bilo po sunčanom danu, prolazili smo putem pored ozelenjelih padina i zasada vinove loze. Mirisi ranog proleća budili su život u ovom kraju.

Kada smo stigli na liturgiju već je bila po odmakla u svom dramskom dogadjanju. Polijelej sa voštanim svećama se okretao i bio u skladu sa molitvama sveštenika kao i pratnjom pojaca za pevnicom.

Čudesan dogadjaj u dvadeset i prvom veku.Nalazimo se na mestu velikih istorijskih dogadjaja.Kada su Osmanlije osvajale teritorije, rušili su manastire. Nekoliko puta su ponovo podizani i rušeni da bi današnji izgled dobili konačnom rekonstrukcijom od 2003. do 2006. godine. Danas je ovo spomenik kulture od velikog značaja. Spoljašnjost je uradjena kombinacijom sige i opeke, dekorativna plastika je ofarbana i sadrži preplete biljaka, životinja i ljudi.

Iza manastira se nalazi maketa manastira Manasija, koju je podigao despot Stefan Lazarević. On je kao dečak sa ocem knezom Lazarom ovde podučavan i kao odrastao, postao graditelj manastira, ratnik, književnik i svetac. Svaki manastir nosi sa sobom veliku priču o borbi predaka za bolje sutra tj. danas, nasledje pravoslavlja,graditeljstva, finih umetnosti, gostoprimstva i božijeg nadahnuća.Mati Fotina, igumanija manastira,

 je smerna , dostojna imena, koja nam daje savet “ Ponesimo nemoći drugoga“!

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Hodočašće do ovog manastira mi je inspiracija.

19.02.2023.

Božiji dar

Dušo moja ne kazuj

sve slabosti svoje.

Mada pesma ne bira osećaj,

ona izvire kao voda živa.

Nema  u pesmi dodvoravanja.

Ona kao vodopad

grune niz liticu

seče jačinom bujice.

Hladnoćom vode ubija.

Nekad vrelinom,

ako je gejzir.

Naprosto neke stihove

moraš napisati.

Želiš objaviti

jer tražiš klicanje

“hoćemo još”.

Kao kad se dete rodi

milo ti je kad ga hvale.

Tako i ti sa svojim pesmama.

Tada  crpiš iz sebe

sve inspiracije

daješ se nemilosrdno

rečitošću se poklanjaš

i zahvaljuješ.

I opet iznova i iznova

nove inspiracije

novo kazivanje.

To je  božiji dar !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Treće doba

Ena je sedela sama u radnoj prostoriji doma za stara lica u kojem  već živi nekoliko godina. Njene godine su dobile patinu, ali ona je vedrog duha, prekrasna ženica, smeđih očiju pogleda kao u srne.

Sposobna i stalno u centru događanja ove institucije.

Na belim čistim zidovima ,okačene su tapiserije izrađene na časovima kreativnosti. Te časove vodi gospođa Ena, penzionerka, nekada profesorka matematike u Petoj beogradskoj gimnaziji.

Na podu su ćilimi koje su tkale žene na razboju, koju je dobila ustanova na poklon od jednog privatnika iz Pirota.

U domu se osećala prijatna porodična atmosfera. Svi korisnici su se prilagodili životu trećeg doba. Uglavnom boluju od uobičajenih bolesti koju donosi starost. Ovo je privatni dom, pa uglavnom biraju koga će primati, zbog manjka medicinskog osoblja i gerontodomaćica. Kada uđete , osećate se kao u najlepšoj porodici sa mnogo članova, punoj žagora. Ima tu i razmirica, neslaganja, buntovnika, ali sve se to reguliše.

Svi su dobrovoljno došli, a bilo ih je dvadeset pet. Deset muškaraca i petnaest žena.

Svaki dan je ovde organizovan. Vreme za glavne obroke, radionički rad,odmor, popodnevne aktivnosti ( igranje šaha, karata,domina,vez, pletenje).

Lekari dolaze jedanput sedmično da izvrše rutinske kontrole i napišu recepte za terapiju, mada većinom kupuju lekove njihova deca . Malo šta se dobije na recept. Skupo je zbrinuti roditelje , ako nemaju visoku penziju.

Mada ima i nedisciplinovanih korisnika koji ne uzimaju terapiju nego bacaju lekove.Ali i to se da regulisati. Prate ti stari jedni druge i prijave takve pojave.

Kao deca se ponašaju ponekad.

Gospođa Ena je ovoga vikenda imala posetu unuke Maje, kćeri njenog sina jedinca koji živi u Alžiru. Dugo godina je radio na prekookeanskom brodu. Prva supruga mu je ostala u jednom malom mestu u Vojvodini.Ona je othranila Maju, koja je sada student u Beogradu.

Maja ima blizak odnos sa bakom, vode se tu intelektualni razgovori. Donosi baki  probrane knjige, po zahtevu bake, koje baka čita sa zadovoljstvom.

Svako voli kada mu dođe poseta.

Gospođi Eni se muž upokojio pre deset godina. Bio je čovek od reda i discipline, građevinski inžinjer. Veliki graditelj. Zajednički život im je bio sa amplitudama dobrog, manje dobrog, prosek ipak dobro proživljen i ispunjen život. Tako kaže gospođa Ena. Znate svi su dobri kada više nisu sa nama.

Gospođa Ena je igrala svakodnevno šah sa svojim mužem.

Ovde je imala svoga protivnika za tu mislenu igru. Pa život je sav satkan od životnih poteza. Zar ne?

Bio je to gospodin Rik. On je ostao udovac. Dobrostojeći kanadski penzioner. Sa svojom suprugom nije imao dece. Kada mu se žena upokojila, došao je u Srbiju. Ovde ima sestru Anju koja brine o njemu. Ona mu je često donosila kolače sa makom i pitu s višnjama. Radovao joj se gospodin Rik.

Ovo dvoje šahovskih protivnika su imali svoje šetnje kada su slobodni. Svi su znali za naklonost jednog prema drugom. Po svoj prilici da su se poznavali od pre dolaska u dom. Pričaju tako ovde korisnici doma u poverenju, da su se družili u ranoj mladosti. Ali su im se putevi razišli kada je Rik otišao kao student preko okeana i nije se više vratio. Veći deo života je proveo u Kanadi.

 Gospođa Ena se udala za inžinjera pred kojim je karijera. Živela je u Beogradu, bila poznata profesorka matematike.

Da li su nekada imali neku konekciju, nije poznato.

Gospodina Rika je pre pola godine dovela sestra Anja na njegovo insistiranje.Po smrti žene, došao je u domovinu, sestri je saopštio da želi u dom za stare. Ona to nije odobravala, ali to je bila njegova odluka. Nije mogla protiv toga.

Našla je najbolji dom za njega. On je solidno finansijski zbrinut. Cena doma je visoka, ali njemu to nije problem. Radio je četrdeset godina u Kanadi. Bio je lekar i imao je svoju ordinaciju. Posao je bio dobro plaćen ali i porezi i sve ostalo je bilo poprilična svota svakoga meseca.Ali uštedeo je i za svoje sestriće i za svoju starost.

Prvih dana po dolasku je bio povučen i tužan. Sve dok mu jedne večeri nije prišla gospođa Ena i upitala ga da li igra šah.

Igram, pomalo odsutno odgovori, Rik. Morate prihvatiti izazov sa protivnikom, reče Ena pomalo šeretski. Nisam neki šahista, ali pravit ću vam društvo, vrlo rado.

Tako se nađoše sa figurama na šahovskom polju. Mic po mic figurama, reč po reč i skontaše otkuda ovaj čudni izazov. Evo ruka, stari smo znanci, reče Ena .

Sećaš se tvoga odlaska u studentsku razmenu, seća se Ena, prvo si se javljao, onda sve ređe i ređe. Shvatila sam da je besmisleno nadati se bilo čemu. Nije bilo ni interneta ni jeftinih telefonskih razgovora. Prošlo je pedeset godina Ena. Bila si lepa brineta sa najlepšim osmehom ali besna i nestrpljiva. Sećam se.

 A ti Rik, vitak , visok momak sa najlepšim zelenim očima. Imao si prve LP-ploče koje su ti stizale iz Londona. Baš si bio faca.

E, proletele su godine. Lepo je setiti se svega. Nisam se nadao da ću te sresti na ovakvom mestu. Imao sam suprugu, dobru i odanu ženu, mnogo smo radili, sebi smo priuštili mnoga putovanja, luksuze raznih vrsta, vraćali smo  se uvek u praznu kuću bez dece i graje. Falio je taj segment u našem braku. Ipak smo mi ljudi koji prvenstveno žele potomstvo.To je tako prirodno. Kada smo videli da ne možemo da imamo decu, a imali smo dobre prihode, našli smo jednu siromašnu porodicu u Srbiji kojoj smo mesečno slali izdržavanje za četvoro dece.Tako sve do njihove osamnaeste godine. Bili su nam mnogo zahvalni.Nismo ih obavezivali ničim.Oni su sada odrasli ljudi.

Ja sam ostao nostalgičar i kada mi se žena upokojila, ja sam dospeo opet u Srbiju.

Priči nikad kraja.

Sada su svaki dan zajedno, ručaju, razgovaraju, šetaju i igraju šah. Čak su zatražili da žive u zajedničkoj sobi.

Kada baku Enu poseti unuka,obavezno se pozdravi sa gospodinom Rikom i donese mu dnevne novine koje on voli da čita.

Korisnici doma se već nadaju nekom slavlju u slavu ovo dvoje ljudi. Čudan je splet događaja u životu. Veliki je Bog.

Igrajući tako šah sa Enom Rik odluta u svojim mislima…

Ena povuče potez, reče mu razdragano:“matirala sam te Rik“!

On se nasmeja i nežno je pomilova po kosi.

TAKO SI MI DRAGA.

Neka ne prestane život nikada, sada tek počinje novo doba za nas reče Rik i zagrli Enu snažno.Jesi li saglasna?

Daaa

Baš su srećni što su se našli!

Jasminka Nikolić ex Brdarević