nazad dva
dva napred
nazad tri
tri napred
nazad četiri.
Kao Aska
pred vukom
da ljubav pobedi
da lepota osvoji svet.
Ja, kao slepi pesnik
ne vidim
ne čujem
samo sanjam.
Moji koraci su
nečujni.
Tek te bat
vojničkih koraka upozori
da je rat blizu.
Ja sve radim da rat ne počne.
Sve mirnodopske vojske
uključim i čekam.
Trgnem se
još par trenutaka
Ii iscuriće pesak
u peščanom satu.
Trčim da budem
brža od peska,
od vremena
od besmisla.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Dok su se drugi borili sa egzistencijalnim pitanjima početkom rata, Pušač je na neki svoj način pronašao riješenje ,kako kroz svoju opsesiju cigaretama, da se nosi sa stresom ratnog vremena. Našao je izvor utjehe u malim ritualima kroz želju da pronađe makar dijelić normalnosti u zatvorenom gradu. Opesivno uzimanje cigara i pušenje mu je pružalo iluzornu sigurnost i komfor.
Poslednji pokušaji da se rat ne desi , nije uspio. Grad je bio zatvoren i nije bilo osnovnih namirnica (brašna, šećera, ulja, itd.) ali ni onih poročnih kao što su cigarete. Možda su negdje i prodavali, ali je za njih trebalo dati prilično novca.
U tom ratnom vremenu koje je bilo sumorno, teško i bez budućnost, trebalo je dan ispuniti nečim, a da to nisu katastrofične vijesti sa TV-a. Zgrada u kojoj smo stanovali je položajem gledala na ulicu i autobusko stajalište. Ljudi su uglavnom nervozno čekali autobus, bojeći se zvuka sirene koja je sve upozoravala na granatiranje.
Prevoz je bio rijedak. Kada bi autobus stigao, bacali bi nedopušene cigarete. Pušač (čovjek koji je skupljao nedopušene cigarete), je čitav dan stajao na tom stajalištu i kupio ih. Kao da je time ignorisao zaista tešku i zlokobnu stvarnost.
Bio je neugledan, neuredan i bez volje za bilo šta drugo. Nastavljao bi pušiti ono što je podigao sa asfalta, bačeno prilikom ulaska u autobus. Ostajao je tu do policijskog sata, a poslije toga je napuštao to mjesto.
Zainteresovao me je, tako da sam pratila svakodnevno njegovu strastvenost prema toj vrsti poroka. Ponavljalo se sve isto kao i prethodnog dana. Njegova egzistencija se sastojala u tome da dodje do cigareta.
Dok smo mi mislili kako da se prehranimo, kako da kupimo neku hranu kad stigne u prodaju ili švercerskim kanalima.
Čudan odnos prema ratnom vremenu. Možda je to bio njegov način ispunjavanja vremena, kroz svu ovu besmisao rata.
Dok sam ja s’ jezom posmatrala kako on kupi nedopušene cigarete i nastavlja da strastveno vuče dim iz svake bačene, ne pomišljajuči da li su ljudi bolesni, ipak …
Cigareta je postala njegova opsesija. Neki način odlaganja stresa. Kao da su mu one bile jedina porodica i uzdanje. Ne znam da li brojao cigarete, ali dosta je bilo tih polovnih koje je popušio, barem dok sam ja pratila.Dok je čekao autobuse kojih nekada nije bilo i po dva sata, nervozno je hodao utabanom stazom od stotinjak metara u jednom i drugom pravcu. Iščekivao dolazak autobusa i prelazio pogledom po putnicima. Ispitivao njihov pušački status.
Ja sam ga žalila na neki način a ponekad i zavidjela. I ja sam bila pušač. Tada sam u običan papir zamotavala sadržaj čaja iz kesice, više iz navike. Ali sam već mogla bez cigareta. On mene nije vidjeo, jer je stalno bio u “svojim brigama”. Čudan je način ispunjavanja vremena u takvim lošim okolnostima.
Izgubiš svoj odnos prema vremenu, ljudima i prema svom dostojanstvu. Počneš da se brineš samo za svoj opstanak, kako god ti okolnosti kreiraju. Pušač ga je ovako kreirao. Svaki dan na autobuskom stajalištu i željom da što više bačenih cigareta dohvati i popuši sve do smrkavanja.
Više nisam imala vremena posmatrati Pušača, jer smo imali dežurstva. Odustala sam od praćenja jer bi čitav dan morala stajati na terasi. Bilo mi je mučno sve to i sa cigaretama i sa siromaštvom i ratom i dostojanstvom.
Ipak sjetila sam se tog nepoznatog lika iz tog perioda jedne ružne epizode života.
Ne znajući mu ime, nazvala sam ga Pušač.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
U trenucima tišine, dok gledam u oči svoje djece, shvatam koliko je roditeljstvo ne samo dar, već i putovanje koje oblikuje dušu.
Kad pomislim na ispunjenost, na bezuslovnu radost i na osjećaj pripadnosti, pomislim na moju djecu. Kada bih morala da se opredijelim za samo jednu ulogu u životu, to bi svakako bila uloga roditelja. Moja maštanja iz detinjstva o svijetu odraslih odnosila su se na zamišljanje o ostvarivanju u toj ulozi. Dok su moji vršnjaci sanjali velike snove ja sam svojoj imaginarnoj djeci smišljala imena.Sebi sam davala majčinsku ulogu koja me malo zbunjivala. Nisam znala kako to funkcioniše.
Kako velike želje često donose i velike strepnje, tako je i prva godina mojih pokušaja da svoju najveću želju sprovedem u stvarnost, bila bezuspješna. Dobijala sam mnoge uvrede od mojih bližnjih sa druge strane, dobijenih udajom. Te da im ne treba snaja koja neće roditi, da im sin nije repa bez korijena. Djeca čuvaju brak I ostale floskule ustaljenog mišljenja. Vrijeđali su me indirektno i stalno mi podgrijevali sumnju da nisam dovoljno dobra. Ipak količinu moje vjere i upornosti nisu mogli da uzdrmaju. Znala sam da sam dostojna da dobijem djecu i niske uvrede mojih „neprijatelja“ sam uspjevala da otjeram svojom unutrašnjom snagom i instinktom majke.
Moja želja i vjera, postala moj pratilac. Mnoge noćne more praroditeljskog grijeha ti padnu na pamet. Preispitivanja svog mladog i tek započetog života i ružnih riječi skuvanih u kuhinji sitnih duša. Moje unutrašnje borbe kao i borbe sa liječenjem uz uzmicanje tihih molitvi koje su mi prenosile neke vremešne žene od povjerenja.
Malo je žena koje se mole, a Bogorodica ne pomogne. Bilo je nečeg uzvišenog u mojoj ćutnji ispred te ikone. Kada se molitva,srce i um udruže sa očekivanjem, počinje ostvarenje želja.
Ko kuca otvoriće mu se, ko traži, daće mu se! Dan danas prepoznam vrcavosti plamena svijeće koja se pali u gornjem redu za porod i zdravlje bližnjih.
Jutro pred zakazani odlazak kod ljekara, sam otišla u hram i stala pred ikonu Majke božije. Usrdnom molitvom sam u mislima zamišljala sebe sa bebom u naručju. Blagoslov sam osjetila.Pozitivno uznemirena sam otišla ginekologu i na ultra zvuku sam dobila potvrdu da se začelo biće koje ću ja iznijeti na svjetlost . Recite , nije li to Božiji dar !
Roditeljstvo me je promijenilo, izgradilo i odredilo.Roditeljstvo je lijekovito. Mene je podstaklo i stalno me podstiče na preispitivanje, prepakivanje sistema vrijednosti i liste prioriteta.
Rađanjem moje djece sam vidjela transformaciju kod onih koji su osporavali moju reprodukciju. Koliko sam ja bila ushićena toliko su oni bili poraženi. Uprkos saznanju da im sin neće biti „repa bez korijena“. Male sredine su sklone osudama. Čak je zadovoljena i forma sa rodom djece. Ja im ne zamjeram.
Neizmjerno sam zahvalna mojoj djeci Aleksandru i Jeleni koji me svojim postojanjem svakodnevno podsjećaju da je jedina ujedinjavajuća sila za sve na ovom svijetu ljubav. Naučila sam od njih toliko toga. I još puno toga želim od njih da primim. Mnogi od nas rade suprotno. Pokušavaju da vaspitaju djecu, da ih spakuju u kalupe i nametnu im modele ponašanja, sopstvene, percepije ispravnosti.Deca su bliže Izvoru i sjećanju na sva prethodna iskustva drugih dimenzija od nas samih. Od njih možemo mnogo više da naučimo nego što možemo i da pretpostavimo. Njihov jezik je jednostavan, neverbalan i sastoji se od jednog suštinskog osećaja koji povezuje sve svijetove i prožima svako postojanje. Taj osećaj je ljubav!
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Reći ću vam kako se moje unutrašnje stanje odražava na pisanje poezije. Iskrenost i autentičnost u pisanju je neizbježna u svakoj vrsti umjetnosti, tako i u pisanju. Pjesnikova duša je prisutna u svakom stihu.
Dušo moja, ne kazuj sve rane svoje
Mada pjesma ne bira osjećaj
Ona izvire kao voda živa
Nema u pjesmi dodvoravanja
Ona kao vodopad krene niz liticu
siječe jačinom bujice.
Hladnoćom vode ubija
Nekad vrelinom ako je gejzir
Naprosto neke stihove moraš napisati
Ne moraš objaviti
ali tražiš tiho odobravanje
I klicanje hoćemo još !
Kao kad se rodi dijete
milo ti kada ga hvale.
Tako i ti sa svojim pesmama.
Onda crpiš iz sebe
daješ se nemilosrdno
riječitošću se poklanjaš i zahvaljuješ.
I opet iznova i iznova
nove inspiracije, novo kazivanje
to je tvoj božiji dar.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Vrijeme od sedamdesetih do devedesetih, život u bivšoj Jugoslaviji, moda, muzika, porodica. Sve do kraha jedne zemlje kao i raspada osnovnih ljudskih vrijednosti i države.
Krajem sedamdesetih godina u Tuzli na Slatini je živjeo pošten i ugledan svijet. Porodice su bile stabilne sa prilično radikalnim stavovima. To je i održavalo porodicu. Nismo jedni drugima prkosili vjerskim pobudama, prikazima naše pripadnosti. Živjeli smo u ljubavi sa susjedima. Moda, kao jedan od kulturoloških fenomena, ispoljila se u izobilju modnih trendova koji su opstajali ne potiskujući jedan drugog. Bila je sloboda izbora odjevnih predmeta.Tuzla je bila centar naučnih istraživanja,Univerzitetski grad, centar muzičkih dešavanja, fudbala, rukometa, košarke. Eksploatacija uglja, soli,termoelektrana,Dita. Grad ljekara, rudarskih inžinjera, tehnologa, pedagoških radnika, vaspitača itd.
Slatina je bila naselje koje je izgrađeno pretežno od betona,tadašnji brutalizam. Stil je zasnovan na funkcionalnosti, sa snažnim linijama i odsustvom ornamentalnosti. Država je gradila tako da što više ljudi dobije krov nad glavom. Funkcionalnost je bila cilj, kao i socijalni mir. Odrasla sam na ruskim klasicima, evropskim piscima,bosansko-hercegovačkim velikanima, jugoslovenskim piscima.
U svim školama su bili isti udžbenici od prvog do osmog razreda.Nije se program često mijenjao. Tako da su djeca iz mnogodjetnih porodica , mogla naslijeđivati knjige. Nije bilo privilegovane djece. Rasli smo potkrepljeni istim uvjerenjima. Volili smo našu zemlju više od svega. To smo osjećali kada smo slušali himnu. Ona je svakako bila dio našeg državnog identiteta.
Mnogi od nas su po opredjeljenju bili Jugosloveni, uglavnom osobe iz mješovitih brakova . Mješoviti brakovi su bračne zajednice partnera različite nacionalnosti ili vjeroispovijesti, koje su u bivšoj Jugoslaviji bile česte i poželjne kao odraz multietničkog društva. Tada smo mi imali državne praznike koje smo slavili kao i vjerske ali u manjem obimu. Prvi maj kao praznik rada , sam pamtila. Odlazak na izlet, roštiljanje, igranje na livadi sa ostalom djecom, i neki duh zajedništva upečatljiv za to doba. U odnosu na sadašnje stanje kada su vjerski praznici u prvom planu i okupljanje porodice u tim danima.
Ova opredeljenja nisu određivala ljubav prema muzici.
Kad je rock muzika krenula po disco klubovima, dobili smo svoje muzičke idole i disk đokeje , vođe cjelovečernjeg muzičkog događaja. Mi smo imali cara i legendu,tako smo ga zvali, koji je vodio te programe.To je bila naša vjera, nada i ljubav.
Tako smo se infiltrirali u američku i svjetsku rock scenu, kao fanovi.Postao nam je to i kao način života. Mnogi su posezali za drogom i tabletama. Većina je pila, to je bilo najjeftinije. Mislim da su skoro svi pušili. To je bilo normalno. Dosta je bilo i djece iz nefunkcionalnih porodica. Okupljali smo se da se radujemo, tugujemo, volimo i patimo. Osjećala se zlatna sredina među rajom. Nije bilo posebnog isticanja pojedinaca.
Ljubav je bila u deficitu, kao i uvijek u životu. Kada nemaš to u porodici, tražiš u partneru. Uvjerenje koje ti usade, jedna ljubav za sva vremena. Prilično pogubno uvjerenje, u koliko ljubav ne može da opstane. Boga mi i komšiluk, nije bio rad kad neko iskače iz okvira pristojnosti,ma što to bilo. Razvodi su bili nužno zlo. Gledalo se na to sa podozrenjem.
Zavedeni hipi pokretom i mantrom MAKE LOVE NOT WAR nismo mnogo marili za svijet. Hipi pokret je našao svoj muzički izraz u psihodeličnom roku čiji su najznačajniji predstavnici Janis Joplin, The Doors, Pink Floyd, Džimi Hendriks i mnogi drugi.
Dok se ne desi neki ozbiljan preokret sve je dobro.Hipi pokret je pozivao na neposlušnost, socijalnu pravdu, na negiranje mediokriteta itd.
Nisu bili ni privrženi porodici, protivili su se braku i pokušali oživotvoriti svoju alternativnu životnu filozofiju.Tako se razvijala vizija života koja nije utemeljena na građanskom poimanju porodice.
To je svakako bilo neizvodljivo. Ipak smo mi rasli u jednom patrijalhalnom društvu gdje se znalo gdje je šta po hijerarhiji. Rad, red i disciplina je imala prvenstvo nad svim filozofijama.
Mnogi smo relativno mladi ušli u bračne vode. Ulaskom u brak, egzistencijalni problemi su preuzeli primat i život je počeo ići u drugom pravcu. Muzika se slušala ponekad, sve manje je bilo opuštenost a sve više problema. Slobodan duh postepeno prelazi u fazu gdje porodične vrijednosti treba uvrstiti u svakodnevnicu i preuzeti odgovornost. Izazovi počinju da se ispoljavaju u vidu nesuglasica i počinju da liče na „mi vodimo male ratove a ljubav je u podrumu kao kiseli kupus.“ Bezbrižnost postaje briga i muka. Nastaju godine teških odluka po zemlju. Ljudi se mijenjaju i razvrstavaju po naciji,vjeri ,imovinskom stanju itd. Narodnjaci preuzimaju mjesto nekada vodećeg rocka, nacionalne stranke se rađaju, novi pokreti za buđenje nacionalne svijesti. Jednopartijski sistem odlazi u istoriju. Mnogi videći bezizlaz u budućnosti, odlaze iz zemlje. Lokal patriote u koje sam se ja lično ubrajala, romantičarski ne vjeruje da je zlo doba na vidiku. Krnji se i moje porodično gnijezdo kao i država, integritet, pripadnost i opstanak.
Uvjerenja ponijeta iz porodice, patrijarhalna, manipulativna su počela izranjati na površinu.
Neprilagođenost karaktera, ne ideći u istom pravcu za ciljem, počinje kohezija zajednice da puca.
Počinju da se javljaju simptomi bolesti koji proističu iz neadekvatne komunikacije, ili manipulacije.
Svakako da je uticaj raznih pokreta, shvatanja i porodičnih gledanja sa raznih strana uticao na razvoj ličnosti i uvjerenja i poglede na svijet i samoga sebe.
Uvjerenje da se suprotnosti privlače, totalno je nakazna.
Ko se tuče , taj se voli. Laž je koja dovodi do nasilja u porodici. Ljubav je kao podgrijana sarma. Netačno. Postaje neukusna i boli te stomak od nje.
Uvjerenja da je zaljubljenost ljubav. Netačno. Ljubav je trajanje , istrajavanje, podrška.Sve to treba da je u saglasju sa okolinom stanjem u kojem se živi. Potkrepljeno solidnim finansijama i debelim živcima i pijetetom prema porodici kao zajednici muža, žene i djece. Ja sam još uvijek tog shvatanja. Ideal koji ide prema istom cilju za dobrobit svih u zajednici zvanoj porodica. Sva iskušenja pred kojima se nalazi zemlja u kojoj živite direktno su proporcionalna i vezana za sreću i prosperitet jedne porodice. Opet slušam stare pjesme ,živim u starosti mladost i ponekad se provozam nostalgijom i bude mi lijepo, nekako me preplave osjećanja.Tada ne otvaram fejs, jer odmah naiđem na ono živi za danas !
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Želim da ovom pjesmom pošaljem poruku razumijevanja i oproštaja. Poredeći sa Hristovim stradanjem čija je žrtva bila simbol ljubavi i oproštaja i ako su ga raspeli. „Oprostite im, jer ne znaju šta čine!“
Tako postajete
saučesnik u zlu.
Ne kunite nikog
jer time dobro ne činite !
Ne kunite nikog
od toga vaša duša pati.
Dosta je patnje
ovaj svijet ništa drugo ne radi
griješi i pati!
Ne kunite nikog
da nam se rane zacijele
da nam izvori izbijele
da u nama ljubav zacari
izgonite zlo dobrim
to jedino zacijeli!
Jasminka Nikolić ex Brdarević
U srcu svake žene živi neugasiva snaga koja preobražava tamu u svjetlost i podrška koja nikada ne iščezava,ostavljajući tragove ljubavi i topline u svakom koraku.
Navijam sat
Nada da se budim.
Da san pređe u javu
Da noć preuzme dan
Da mir preuzme akciju.
Nada u bolje danas
Vjera u još bolje sutra
I ljubav prema obe.
Kako sva tri termina
Ženski rod nosi
Govori da žena sve podnosi.
Izgleda slaba
Uprkos izgledu ona je jaka
Ima snage i volje
Sve nedaće i slavlja
Na plećima iznosi
Raduje se, plače ponekad.
Ali bez toga nije žena.
Jer žena ima zadatak
Da bude uzglavlje
I podrška svima oko nje.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Svakoga dana slušam kako ljudi ratuju, teško žive, mnogo je nesreća svuda. Čemu onda moja kuknjava! Ova refleksija pokazuje kontrastnu perspektivu i podseća me, uprkos izazovima, postoji razlog za sreću.
U oku mome mrak i tama
poneka zvijezda svijetlost prelama.
Volim te kuće i noć bez ljudi
jer ljudski malo ima ko da ponudi.
Mnogo je zvanih malo izabranih
U ovom svijetu histriona
istina je iluzorna.
Pustite moju istoriju
Tako je mala i nebitna
kad pogledate da se ruši pola svijeta.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Putovanja nas vode kroz vrijeme i prostor, otkrivajući nam bogatstvo istorije i dubinu kulture.Dolaskom u Višegrad, osjećamo se kao da smo zakoračili u drugo vrijeme, gdje mostovii rijeke pričaju priče prošlih vijekova. Ovaj kraj nas uči da bez obzira na razlike, možemo živjeti u ljubavi, toleranciji i poštovanju. Kroz ovaj putopis otkrivamo da je prošlost naš učitelj, a sadašnjost i budućnost pozvane da njeguju jedinstvo i multikulturalnost.
Preuzeta fotografija sa Globus travel shop.
Putovanja počinju prvo u našem umu,od želje da nešto novo doživimo.Tako da smo Jelena,Vukašin i ja odlučili da posjetimo Višegrad i Sarajevo.
Noćna vožnja kroz Srbiju i dijelom Bosne je malo zamorna, ali to je deo putovanja. Prva destinacija je bila Višegrad. Stigli smo rano, već je zadanilo. Magla je dosezala do polovine brda . Drina je bila tamna a huk vode i reski vazduh naslučivali su da će priča biti zanimljiva.
Grad se nalazi u kotlini rijeke Drine na brežuljkastim padinama koje se uzdižu u planine. Na obroncima planina drveće u jesenjim bojama obuklo žuto-crvene kapute. Priroda budi našu sjedinjenost s njom. U vidokrugu veliki most sa 11 lukova „na Drini ćuprija“. Vraća nas u istoriju i genezu svega prethodnog kroz vijekove. To u nama rađa radoznalost i želju da svoje nepoznanice razriješimo.
Most je zadužbina je Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira trojice sultana ( 1565.-1579. godine ) Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III. Mehmed paša Sokolović je rođen kao Bajica Nenadić od oca Dimitrija i majke Marije.Kao dječak od 15 godina je odveden u janjičare. Školovan je u jedrenskom saraju 13 godina. „Danak u krvi “ je sistem koji je sakupljao zdrave i jake dječake iz osvojenih hrišćanskih zemalja u osmanskom carstvu. Kao vid oporezivanja, da se napravi vjerna robovska vojska. Dječaci su morali da se odreknu svoje religije i usvajali su običaje i Islam, kako bi poprimili osmanski način života.
Most je dug 250 metara, širok 10 metara, na sredini je proširen sa dvije terase sa svake strane po jedna. Taj dio mosta se zove kapija. Na jednoj terasi se uzdiže stub na kome je ugrađena ploča sa natpisom stihotvorca Badija iz 1571. godine. Nasuprot ovom stubu sa desne strane je terasa koja se zove Sofa. Uzdignuta sa dvije stepenice. Most je ograđen kamenom cijelom dužinom.
Naš dolazak je upotpunio lađar koji će nas voditi brodićem, Drinom kroz lukove mosta i u panoramski obilazak. Vremenski od pola sata, obišli smo veliki dio lijeve i desne obale upoznavajući arhitekturu
mjesta . Na takoreći poluostrvu, je smiješten Andrićgrad sa svojom modernom gradnjom, replikom andrićevskih romana. To je turistička atrakcija umjetnosti,istorije i tradicije. Osnovan je na ideju Emira Kusturice,kao spomenik multikulturnom životu. Cilj je da pored turizma i kulture promoviše mir i jednakost. Andrićgrad sadrži i pozorište, bioskop, rečne marine, trgove,crkvu,dućane, restorane i gradsku upravu. Zove se još i Kamengrad, jer je pravljen od neobrađenog kamena sakupljenog od starih srušenih kuća u Trebinju. Cilj je bio da se izgrade kuće kao iz doba turskog vremena.
U Višegradu je svaki zid posvećen Andrićevim junacima ili citatima.
Zidovi kao male biblioteke sa nazivima romana ili oplemenjeni citatima našeg nobelovca.
Mali štandovi i prodavnice su prepuni suvenira sa slikom mosta, još mnogo obilježja krajeva Bosne.
Putujući rijekom Drinom shvatamo prolaznost, kao rijeka koja teče. Ovo mjesto nas vraća u period od 1516. godine do 1914. Mjesto radnje je bosanski grad Višegrad koji metaforično predstavlja cijelu Bosnu. To je mjesto ljudskih sudbina i ličnih drama, stradanje u određenom vremenu. Stradanja motivisanih nacionalnim i religijskim faktorom. Likovi su nosioci naslijeđa i njihovog kulturnog identiteta, kao i obrazaca i na njima zasnovanih mišljenja.
Putujemo sa nepoznatim ljudima, turistima. Nije svima istorija prioritet. Neki prave selfije, što je današnja pojava fotografisanja , da bi postavili slike na društvene mreže.
Ova naša grupa ljudi ima razne motive za posjetu istorijskih mesta. Svi su dobronamjerni i imaju visoka očekivanja.
Ploveći tako , došli smo do brda gde je bila kula legendarnog heroja Alije Đerzeleza (po bošnjačkom predanju) ili Kraljevića Marka (po srpskom predanju).
Svi smo bili raspoloženi u iščekivanju novih informacija o ovom mjestu.
Dok su kišne kapi padale na rijeku i svojim krugovima ispisivale neke nove priče , koje će iz naših doživljaja biti prenijete drugim generacijama. Most koji stoji vijekovima, nauk nam je da živimo u ljubavi , spajajući naše različitosti u život tolerancije i multietičnosti.
Moj unuk je ponio lijepe utiske, izabrao magnete sa simbolima jedne epohe. Najviše su mu se svidjeli brodovi, jer to je njegov fokus istraživanja. Neka plovi ovaj brod do nekog novog mjesta.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Pustinjski pijesak,tabani goli
tragovi stopala u pijesku se nižu
bolom od topline pijeska rana ranu sustiže.
Velika crvena sunce
toplina leluja, vjetar ćarlija
a pijesak k’o sat pješčani sipa.
Put traže godinama
zrna su čudo,ogromne pustinje nepregledne.
Na milijardi zrna stopama koje prave
prođeš i već slijedeća stopa prethodnu zatrpava.
Na zalasku vičeš vodeee
to jedino znaš da život daje.
Crvena lopta k’o neman
pada u pješčanu dinu a putnik tražeći put
vidi fatamorganu.
Put je negdje u beskraju
gdje vrijeme stane.
Jasminka Nikolić ex Brdarević