U trenucima tišine, dok gledam u oči svoje djece, shvatam koliko je roditeljstvo ne samo dar, već i putovanje koje oblikuje dušu.
Kad pomislim na ispunjenost, na bezuslovnu radost i na osjećaj pripadnosti, pomislim na moju djecu. Kada bih morala da se opredijelim za samo jednu ulogu u životu, to bi svakako bila uloga roditelja. Moja maštanja iz detinjstva o svijetu odraslih odnosila su se na zamišljanje o ostvarivanju u toj ulozi. Dok su moji vršnjaci sanjali velike snove ja sam svojoj imaginarnoj djeci smišljala imena.Sebi sam davala majčinsku ulogu koja me malo zbunjivala. Nisam znala kako to funkcioniše.
Kako velike želje često donose i velike strepnje, tako je i prva godina mojih pokušaja da svoju najveću želju sprovedem u stvarnost, bila bezuspješna. Dobijala sam mnoge uvrede od mojih bližnjih sa druge strane, dobijenih udajom. Te da im ne treba snaja koja neće roditi, da im sin nije repa bez korijena. Djeca čuvaju brak I ostale floskule ustaljenog mišljenja. Vrijeđali su me indirektno i stalno mi podgrijevali sumnju da nisam dovoljno dobra. Ipak količinu moje vjere i upornosti nisu mogli da uzdrmaju. Znala sam da sam dostojna da dobijem djecu i niske uvrede mojih „neprijatelja“ sam uspjevala da otjeram svojom unutrašnjom snagom i instinktom majke.
Moja želja i vjera, postala moj pratilac. Mnoge noćne more praroditeljskog grijeha ti padnu na pamet. Preispitivanja svog mladog i tek započetog života i ružnih riječi skuvanih u kuhinji sitnih duša. Moje unutrašnje borbe kao i borbe sa liječenjem uz uzmicanje tihih molitvi koje su mi prenosile neke vremešne žene od povjerenja.
Malo je žena koje se mole, a Bogorodica ne pomogne. Bilo je nečeg uzvišenog u mojoj ćutnji ispred te ikone. Kada se molitva,srce i um udruže sa očekivanjem, počinje ostvarenje želja.
Ko kuca otvoriće mu se, ko traži, daće mu se! Dan danas prepoznam vrcavosti plamena svijeće koja se pali u gornjem redu za porod i zdravlje bližnjih.
Jutro pred zakazani odlazak kod ljekara, sam otišla u hram i stala pred ikonu Majke božije. Usrdnom molitvom sam u mislima zamišljala sebe sa bebom u naručju. Blagoslov sam osjetila.Pozitivno uznemirena sam otišla ginekologu i na ultra zvuku sam dobila potvrdu da se začelo biće koje ću ja iznijeti na svjetlost . Recite , nije li to Božiji dar !
Roditeljstvo me je promijenilo, izgradilo i odredilo.Roditeljstvo je lijekovito. Mene je podstaklo i stalno me podstiče na preispitivanje, prepakivanje sistema vrijednosti i liste prioriteta.
Rađanjem moje djece sam vidjela transformaciju kod onih koji su osporavali moju reprodukciju. Koliko sam ja bila ushićena toliko su oni bili poraženi. Uprkos saznanju da im sin neće biti „repa bez korijena“. Male sredine su sklone osudama. Čak je zadovoljena i forma sa rodom djece. Ja im ne zamjeram.
Neizmjerno sam zahvalna mojoj djeci Aleksandru i Jeleni koji me svojim postojanjem svakodnevno podsjećaju da je jedina ujedinjavajuća sila za sve na ovom svijetu ljubav. Naučila sam od njih toliko toga. I još puno toga želim od njih da primim. Mnogi od nas rade suprotno. Pokušavaju da vaspitaju djecu, da ih spakuju u kalupe i nametnu im modele ponašanja, sopstvene, percepije ispravnosti.Deca su bliže Izvoru i sjećanju na sva prethodna iskustva drugih dimenzija od nas samih. Od njih možemo mnogo više da naučimo nego što možemo i da pretpostavimo. Njihov jezik je jednostavan, neverbalan i sastoji se od jednog suštinskog osećaja koji povezuje sve svijetove i prožima svako postojanje. Taj osećaj je ljubav!
Jasminka Nikolić ex Brdarević