Noć je. Mjesec ulazi kroz prozirne zavjese i široke prozore stana u Dragodolu.Šezdeset godina su tu moji roditelji stanovali i ja do svoje dvadeset i pete godine. Otac mi je umro prije jednog desetlijeća i majku sada selim u svoju blizinu da joj se nađem u poznim godinama.Stan će za koji dan biti prodat.Biće napušten prostor i sve u njemu.
Kutija od cipela puna slika iz raznih faza odrastanja i stasavanja. Moji roditelji mladi a tako ozbiljni na fotografijama sa vjenčanja kao da imaju pedeset a ne dvadedeset i dvadesetpet godina. Crno bijela fotografija daje otmenost i ozbiljnost utisku.
Kad god sam dolazila kod roditelja, a bilo je jednom godišnje, gledanje fotografija je bilo tradicija evociranja proživljenih trenutaka. Uvijek se dodavala još po neka informacija o pojedinim fotografijama i dodavao neki dopunjeni smisao te tako smo dobijali jasniju sliku o vremenu i događajima iz te epohe.
Na jednoj fotografiji moja majka drži mene za ruku,imala sam pet godina,a njen izgled odaje trudnoću.
Ja je pitam šta se desilo sa bebom?
Majka nerado priča o toj 1964. godini kada joj je dijete umrlo nakon porođaja.Bila je djevojčica koja je ugledala svijetlost u ranu zoru mjeseca jula. Tata je tada bio u Rovinju na operaciji meniskosa, mene su čuvali tatini rođaci dok je majka bila u bolnici. Drugog nikoga nismo imali.Moja pretpostavka da je iskorišten taj momenat.
Porod je bio carskim rezom, da bi poslije nekoliko sati rekli da je beba umrla. Izlaskom iz bolnice moja majka nije dobila otpusnu listu, nigdje nisu evidentirali njen porod ni smrt bebe. Dok je bila u bolnici davali su joj medikamente od kojih je spavala i tako zaboravljala na smrt djevočice. Tješili su je da kući ima mene i da zato treba da se oporavi. Da se to dešava i drugima i ostale utješne razloge.
Nedostatak dokumentacije govori o nečasnim radnjama koje su danas objelodanjene. To je krađa beba. Ovaj njen slučaj je identičan sa mnogim drugim.
Čitav tadašnji režim vođenje evidencija u bolnicama matičnoj službi , MUP-u, i ostalo, su se lijepo umrežili i sve upakovali u dobar biznis.
U to vrijeme su i moji roditelji bez pogovorno vjerovali sistemu bez trunke sumnje.Poslije mnogo godina i slušanja ispovijesti drugih žena o krađi beba, sklapajući kockice , shvatili su da su žrtve istog. Majka je sad već sigurna da su joj ukrali bebu, jer nema razloga da ne dobije nikakav dokumenat iz bolnice. Bez ikakvog traga.
Ja vjerujem u Božiju volju i sudbinske susrete , događaje koji nam donose razrešenje naših zagonetki pred sudnji dan. Zamišljam svoju sestru sa likom moje majke sličnu meni
kao neku blisku dušu odraslu u nekoj tuđoj zemlji, sa ljudima koji su je svjesno uzeli , platili , čuvali. Koji su razlozi ne znam. Osim da biološki nisu mogli da dobiju sopstveno dijete. Time se neću baviti.
Samo razmišljam o genima mojih roditelja koji negdje žive u toj ženi koja možda ništa ne zna o tome.
Dok živim nadam se da ću ako je živa upoznati.
Neka ode moja želja u Svemir. Ako negdje vidite nekog sličnog meni budite radoznali.
Da su ona vremena, sad bi se upisivali u spisak za more preko radničkih odmarališta
Sad nam kažu ” lako je bilo vama”!
I to je bilo letovanje na rate. Roditelji su imali siguran posao, pa im se imala od čega odbijati rata. Prevoz je uglavnom bio vozom. Bilo je jeftinije, a i komfor brate. Vagoni tapacirani,ali u WC -e bolje ne idi. Odrasli su stajali pored prozora i pušili, a poneki i pili. Nije bilo zabranjeno pušiti kao danas. Ali je bilo “Zabranjeno se naginjati kroz prozor “. Nije važilo samo za “Selmu “.
Pečeno pile je bilo obavezan obrok. Tako da su djeca uglavnom jela batake, a roditelji bijelo meso. K’o sad se sjećam.
Bilo je godina kada smo se prevozili i kolima. Sjećate se, “Fiće”nacionalnog vozila, “Fiata” tristaća. To je tek bio doživljaj. Mislim ili mi se barem činilo, da je polovina porodica kretala u isto vrijeme noću na more. Sve pod izgovorom da se izbjegnu gužve i vozi po noći zbog toplote.
Pošto se tako svi nadjemo u isto vrijeme na putu, maksimalna brzina je bila četrdeset na sat. Otegne se put, nikad stić’.
Prvi dan smo smoreni od puta. Mada , čim se smjestimo, trčimo na plažu. Pa valjda smo došli zbog mora ! Da iskoristimo svaki tren. Da dišemo svjež vazduh, da bi bili zdravi čitave godine i da se sunčamo zbog vitamina D i rahitisa.
Kada se vratimo, moramo biti malo manje od reš pečeni. Mada smo se vraćali i prošarani. Počne nam se guliti koža, peruta se. Sve to pokvari utisak kad nas vide sa povratka s mora.
Neko se hranio po restoranima, a mnogi su nosili plinske boce ( primus ) , i kuhali na plaži. Tu se jelo , pilo i sunčalo po čitav dan. Djeca su se uglavnom kupala do iznemoglosti. Ja nisam izlazila iz vode dok mi ne poplave usta i ne počnem cvokotati.
Rano ujutro se vodila bitka za mjesto na plaži. To je značilo postaviti nekoliko peškira.Obično je bio dežurni koji je čuvao peškire. Jutarnje kupanje je bilo najljepše. Čisto more, plavo, providno mirisalo posebnim miomirisom.Od svega je bilo najinteresantnije, kada dođe fotograf vodeći magarca. Svi hoće da ovjekovječe svoj boravak na moru.
Fotografija sa magarcem je bila obavezna. Ako se nisi slikao i donjeo sliku, k’o da nisi ni bio na moru. U uglu fotografije je pisalo FOTO, u suprotnom uglu slike naziv mjesta.Pored školjki, ježeva i izronjenih zvijezda i slika s magarcem, su bili naš alibi da smo bili na moru.
I danas mnogi od nas imaju takvu jednu fotografiju. Ne znam zašto, ali na mnogim fotografijama je većina mršava .Što bi tada rekli ” vide im se rebra”.
Pa kako smo onda dobro živjeli ? Ima nekih nelogičnosti u to ” boljem životu”.
Sve ovo pišem iz ugla tadašnje srednje klase. Mislim da je taj pojam ukinut.
Šaljem vam miris mora, male školjke, kamenčiće i razglednicu. Pozdrav sa Jadrana !
Sušim veš.Da prosta rečenica.Ako imate bebu, to je onaj bebeći miris veša koji perete , sušite na svežem vazduhu i potom peglate za svoje čedo. Oblačite svoje dete i divite mu se kako je napredno lepo, negovano i najlepše na svetu.
Ako je veš vaših ukućana opet isto radite , stavljate omakšivače, izbeljivače . Peglate samo što je izgužvano. Nije potrebno sve izlagati pegli , nešto se uglača i previše sjaji.
Posteljinu su nekada prale naše bake , dodavale veš- plavi i obavezno štirkale. To je bio ritual od par dana da bi se sve operacije odradile. Kad legneš prosto ti neugodno da ne izgužvaš posteljinu.
E one fine stvari , naročito muške košulje je najbolje ručno prati. Ne izgužvaju se , treba ih okačiti na ofinger i tako sušiti. Posle po redosledu ispeglati. Rukave, prednji deo, ledja i na kraju kragnu.
Da sve su ovo marginalne radnje koje mi smatramo nevažnim za priču. Ali nije baš sve tako jednostavno. Za sve ovo treba imati tehnologiju , vreme, prostor i najvažnije ljubav. I zašto ne pisati o svakodnevnici koja nije baš mnogo adrenalinska, ali je vrlo bitna za naš izgled, zdravlje i spokoj.