Dođe mi tako da se smejem
da radosti
kraja nema.
da miris krepki
i svetlost bela
i pev’ slavuja
i plavo nebo
i klokot vode i
zvuk pčele
i sunce žuto
i lepet krila
i topot konja
sve leptire
i šimšire
unesem u kuću plavu
I živim sa svima
u malom selu.
Gde nema zlobe
gde nema jada.
Gde samo ljubav
Al samo ljubav
vlada.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Jesen je. Vrijeme je vlažno, tako da na prozoru ima dosta magle. Mali prsti moje djece , prave male tragove , utiskujući svoje prste na prozor. Ispred autobusa su svi koji nas ispraćaju. Granata negdje odjeknu. Djeca i dalje lupaju po prozoru , mašu i plaču.Krećemo.
Već na pedesetom kilometru se kvari autobus. Čekamo drugi, ispred napuštene zgrade. Svi putnici ćute, niko ništa ne komentariše. Svako nosi svoj teret. Ucrtane mape sudbine .
Prolazi vojska pored zgrade. Sve su to mlada lica. Nude djeci keks. Za tim vojnicima neko kod kuće tuguje i misli na njih.
Rat u Bosni već uveliko traje. Nikada , pa ni sada neću shvatiti zašto?
Taj odgovor je sada suvišan nakon toliko tužnih sudbina.
Sin je imao tada sedam godina, a kćerka dvije i po godine. Autobus pun žena i djece . Svi idu negdje u neizvjesnost za boljim sutra.
Djeci sam objasnila da treba da ćute. Da ništa ne pitaju i ne traže dok ne stignemo na odredište.
Tako su se i ponašali. Da li zbog mojih riječi ili same situacije, nikada neću znati. Oni se toga i ne sjećaju.
Sjedili su na sjedištima, ja na patosu autobusa, a moja majka sjedište do nas.
Ne znam koliko kilometara je trajalo putovanje, ni kuda smo sve prošli. Znam da je bila tužna jesen 1992. Opalo lišće sa drveća po bosanskim planinama. Raskopani putevi i tako trasirani.
Kilometražu sam mjerila strahom od nepoznatog.
Pala je noć. Kobna noć. U nedođiji se zaustavio autobus. Vojska preko čije teritorije smo prolazili vršila kontrolu. Vojnik – kontrolor je tražio od vozača spisak putnika.
Djeca spavaju, ne znaju za strahove majki. Žene su pod panikom prilikom ovakvih zaustavljanja.
„Ko ti je ovaj Aleksandar“ ? Muškarce nisu smjeli da prevoze. Morali su imati ratni raspored. Ja ćutim a bilo kuca u dvjesta. Čujem neku raspravu između vozača i
vojnika-kontrolora. Daleko sam i ne mogu da čujem šta govore. Samo čujem ton, koji je vrlo neprijatan. Spominju ime moga djeteta.
„Evo uđi pogledaj. Dječak od sedam godina.“ Utiša se svađa. Aleksandar spava, a ja umirem polako ali sigurno. Ipak se na kraju sporazumiješe. Nije njima ovo prvi put. Da je bio odrastao muškarac , vjerovatno bi neka iznuda u novcu riješila problem.
U ovom slučaju je bilo sve pod kontrolom. Samo sam ja prvi put umrla.
Vožnja starim autobusom preko iskopanih i trasiranih puteva je protekla kao u bunilu i grču.
Samo sam iščekivala šta će se dalje desiti. Djecu sam pokrila. Ponijela sam njihove jastuke, da im snovi budu mirni. Mama me je povremeno streljala pogledom, nikada mi ne oprostivši što je krenula sa nama.
Na “granici “ sa Herceg-Bosnom, ulaze nove uniforme i traže dokumenta.. Pitanja ko smo? Što smo? Kuda smo pošli ?
Najnezgodnija pitanja za ta ratna vremena. Ja ćutim .Ne znam ni ko sam, ni što sam .
Kada me popisuju ja se izjašnjavam kao Jugoslovenka.
To je već jako komplikovano za tadašnje prilike. Zato ćutim. Vrijeme će pokazati i dati odgovore. Samo sam na jedno pitanje dobila odgovor. Moja država je umrla.
Majku ništa ne pitaju, ali ona započinje priču o jugoslovenstvu. To se pokazalo , kao veliki problem.
Ja je ućutkujem i opet žalim što sam je povela.
“Uniforma” je optužuje ” zbog takvih je i došlo do rata”. Primiri se i ona, vidjevši da vrag nije odnio šalu.
Prođosmo najzad ratnu zonu. To mi je olakšalo čitavu situaciju. Ne znam koliko smo već putovali.
Ni sada vam ne mogu reći koliko je trajao put. Toliko neizvjesnosti nisam doživjela nikada.
Djeca i dalje ćute, ne jedu, ne piju i ništa ne traže. Kao mala madunčad, kada ih majka sakrije od potencijalnog neprijatelja pod skute, ugrije ih, a oni se tu osjećaju zaštićeni.
Meni se plače od toga, koliko su dobri.
Stižemo najzad u Našice. Tu nas dočeka “veza” koja nas preuzima. Put se nastavlja dalje za Sombor.
Poslije par mjeseci, stan u kome smo živjeli, naseljava komšija sa familijom. Seleći se iz potkrovlja u prizemlje. Rekli smo mu da uzme stvari koje su ostale, između ostalog i malo dječije biciklo. Bili su komšije za primjer. Jednom prilikom na vjestima čujem za granatiranje Tuzle. Baš pred bivšom zgradom je ispaljen projektil i stradalo je mnogo nedužnog svijeta među njima i Azra , komšjina kćerka. Mali život se ugasio, kada je geler veličine igle pogodio djevojčicu u srce dok se igrala pred zgradom. Vode li to putevi gospodnji stradanju ? Tužna sam zbog ove životne sudbine.
Mi smo se smjestili kod moje tetke u Sombor.
Njima ću biti zahvalna do kraja života kao i mojoj sestri . Tetka i tetak su mi umrli ima već tome nekoliko godina. Moja djeca su odrasla. Mir je davno uspostavljen. Samo nema male Azre.
Potvrda koju sam slala preko Crvenog krsta da smo dobro stigli , da je sve u redu i da sve pozdravljamo i volimo i tri otiska šake, po veličini nacrtane, skrivene su u mojim uspomenama , skoro već izbledjele.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Pisano 2015. godine
Kako se stari
menjamo se.
Nećemo mi to
al’ telo sve se
sporije kreće.
Mis’o zastane
malo se nećka
tek nakon trena
postane nešta.
Pokreti nekada
hitri i skladni
postanu spori
nesmotreni.
Mi se ljutimo
na sebe sami
šta mi je
bila sam brza
k’o metak.
Ogledalo to je
neprijatelj pravi
ju, kad se pogledam
pa nisam ista.
Kad gledam slike
mis’o me tera
da mislim
da sam mlada i lepa.
Kada iz sobe
unuk me zove
bakaaaa
tada se brecnem
ej, ženski stvore !
Da nisi takva
ne bi te sada
iz sobe vikao
unuk Jasna !
Sve ide svojim
Tokom k’o reka
Jasna,Jasna , Jasna !
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Osećaj nemoći u nevolji pobuna protiv društva.
sveprisutna tuga ličnog i svetskog stradanja.
Svet je nesavršeno mesto
prožeto patnjom i tragikom čoveka.
Ima li nam spasa
da nam dete stasa u zdravog čoveka.
Smrt je nemio događaj
samo izgovaranje reči nevericu nam stvara.
Život je nepovratna pojava!
Pozivam na molitvu za ljubav, dobra dela i praštanje.
Molim za minute pažnje to je malo potražnje
za mrvice ljubavi, vapaje da me vidite, čujete, osetite.
Neću vaše igračke, vaše novce,
mobilne telefone, brendirane patike i sandale.
Hrane ljubavi dajte meni, za tim vapim
krike puštam dok se vi divite mojoj pameti.
Vodite me na livadu gde ovce pasu
gde rosa sa trave kaplje
gde se stopa sa zemljom spaja
gde slavuj peva gde bog prebiva,
hoću da budem lik po božijem podobiju.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Kako smo mali bez svojih dela.
Kada se umire tada se vidi da tek nas pamte
po delima, a ne po odelima.
Počivaj u miru čoveče božiji !
Čuje se tihim mukom rečeno
tišina zbori, vijuge kliču.
Ako si bio dobar, plaču i tuguju
poslednji pozdrav šalju ti nežno
laka ti zemlja, doći ću i ja.
Da te pamte po nečem ljudskom.
Treba zaradit prostom dobrotom
umreš li potom.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
U Pismu je voda živa
Ona nosi blagoslov
da se njome prosvetlimo
okupamo
umijemo.
Sve iz duše isperemo.
Da nam njena svetost
donese svetlost
duše i tela.
Sazdani smo od te vode
Bogomprimljeni tom vodom.
Zato vodu sačuvajmo
jer je ona blagodat
i naše spasenje
duhovno osveženje.
Plod usahne bez vode.
Čovek može bez hrane
ali bez vode je ništa.
Ne slutim na potop
ali potop nama preti
jer smo nečastivi
u nameri vodu istrebiti.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Svake godine za praznik Novoga Ljeta vraćam se iz velikog svijeta.
Ulice su prazne i čiste, svjetlost obasjava put popločan uglačanim kamenom.
Mali prozori više nemaju dežurne glavice koje vire i dočekuju prolaznike.
Širina ulice se čini još uža a ljudi sve dalji jedni od drugih. Vrlo malo poznatih.
Tek poneko jato golubova proleti, te se sjetim golubara iz mjesta.
Sama uvijek dolazim da donesem poklon uvelom plodu iz moga tijela, nikad ne rođenom.
Ne dozvolih da dođeš na svijet , iskreno patim, kajem se, pokajnom molitvom molim za usahli plod utrobe moje.
Prošlo je mnogo godina, ja uvijek na isti dan dolazim, kada te podbacih.
Na vrata napuštene kuće , odnesem paketić i ostavljam ga . Nadajući se da će ga naći neko nepoznato dijete. Držim u rukama mali pupoljak nikada ne procvjetao , kojeg uvijek nosim sa sobom.
Kažem mu dok spuštam paketić
“ moje nerođeno, šalje ti Djeda Mraz poklon,šaljem ti mnogo poljubaca i jednu pokajnu dušu.“
Ti si moja fikcija neostvareni san, moja zabrana i moja odbrana.“
Suve su oči moje, sjaja nema u njima, ipak sleti golubica na rame moje i ja prepoznah javljanje tvoje, dijete nerođeno moje.
Pisanje na zadatu sliku 2020. Biografski.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Dobro jutro, reče sat.
Zar je ovo dan?
Siv, sumoran,
sav umoran i dosadan.
Izeš dan!
Kakav ružan i rugoban,
namršten i kišovit.
Sa kafom je još gori.
Ona dođe da razbori,
tek se onda rastužiš
i potutuljiš.
Svega ima u toj zbrci,
uglavnom se loše vrti.
To zbog dana nije čudo,
ali u glavi sve je crno.
Čekam neke bolje dane,
čekam neke tople noći,
kad zrikavci pesmu zriču
i vetrovi milom mire.
Onda mis’o tera zloće
i ne da im da se stope
sa crnilom naše duše.
Nego leptir zatreperi
i vesele boje cvetne
donesu nam misli svetle.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Jesenji miomirisni dani
obojeni svim bojama.
Čist vazduh, malo reskiji
vetrić, tek da list pokrene
i da me njegovo šuštanje prene
iz zamišljenosti.
Opali plod kestena
kao ježevi leže podno drveta.
Ljudi u prolazu po koji plod
šutnu tek da naprave prolaz
ne misleći o plodu kestena.
Priroda polako počinje
svoje spremanje za zimu
kao medved.
Mirisi zimnice iz garaža
u kojima se na starim smederevcima
peče paprika (pecka).
U krug sede komšinice koje
ljušte ispeckanu papriku.
Red ćute, red neki trač padne
tek da nije monotono.
Sulunar viri kroz krov garaže
puši se i miriše na drva
kao da nismo u internet svetu.
Sve miriše na prisnost sa ljudima
i prirodom.
Dobro došla, jeseni!
Nikolić Jasminka, 25.09.2018.
Leni pokreti današnjeg dana
misao nije brza k’o juče.
Šta se to desi kad si
kao u tuđoj koži
jedan broj veći.
Noge k’o tuđe
neće u sopstvene cipele
da se smeste i potrče.
E, šta je?
Sve se skupi
u jednoj minuti.
K’o penzija.
Starosne godine,
radne godine
i dijagnoze.
Tmuran dan.
Linija usta na dole.
Onda te teše:
“Ma, svi te vole.”
Seti se mladosti i dana iz škole!
Ne budi tužna,
vremešnost važi
za sve koji žive
dok god su Bogu važni.
Ehej, nemoj smarati.
Pokloni se i počni.
Osmeh na lice,
radost u srce!
Pa neka lete lastavice.
Ne daj im da gnezda sviju.
Šta će ti balast
tog pesimizma?
Raduj se, i samo radost
može te spasti od propasti!
Jasminka Nikolić ex Brdarević