Svake godine za praznik Novoga Ljeta vraćam se iz velikog svijeta.
Ulice su prazne i čiste, svjetlost obasjava put popločan uglačanim kamenom.
Mali prozori više nemaju dežurne glavice koje vire i dočekuju prolaznike.
Širina ulice se čini još uža a ljudi sve dalji jedni od drugih. Vrlo malo poznatih.
Tek poneko jato golubova proleti, te se sjetim golubara iz mjesta.
Sama uvijek dolazim da donesem poklon uvelom plodu iz moga tijela, nikad ne rođenom.
Ne dozvolih da dođeš na svijet , iskreno patim, kajem se, pokajnom molitvom molim za usahli plod utrobe moje.
Prošlo je mnogo godina, ja uvijek na isti dan dolazim, kada te podbacih.
Na vrata napuštene kuće , odnesem paketić i ostavljam ga . Nadajući se da će ga naći neko nepoznato dijete. Držim u rukama mali pupoljak nikada ne procvjetao , kojeg uvijek nosim sa sobom.
Kažem mu dok spuštam paketić
“ moje nerođeno, šalje ti Djeda Mraz poklon,šaljem ti mnogo poljubaca i jednu pokajnu dušu.“
Ti si moja fikcija neostvareni san, moja zabrana i moja odbrana.“
Suve su oči moje, sjaja nema u njima, ipak sleti golubica na rame moje i ja prepoznah javljanje tvoje, dijete nerođeno moje.
Pisanje na zadatu sliku 2020. Biografski.
Jasminka Nikolić ex Brdarević