Naša mala porodica od tri člana, uvijek je sjedila za stolom po istom rasporedu. Tajko u čelo stola, mama na desnu stranu i ja na lijevu. Jedno prazno mjesto je uvijek zapomagalo da ima mjesta, makar još za jedno.
Majka je voljela stavljati stoljnjake i sa ukusom, postaviti sto. Tajki je bila najbitnija klopa. Volio je obilno jesti, uvijek se pravdajući kako nisu imali šta jesti u ratu i da mu je čežnja za hranom ostala od tada. Spominjao je heljdu koju su tada koristili kao sirotinjsku hranu. Uzrečica mu je bila“strpljen spašen!
Majka mu je bila najveći lik u životu i odrastanju, nikada ne prežaljena. Rano je ostao bez nje. Nesretnim slučajem je ubila struja,a moj tajko je bio majstor za tu istu korisnu i životno opasnu struju. Uvijek veliko dobro za veliko zlo.Djed je radio u željezari. Imali su petoro djece. Nije bilo lako.Posle ženine smrti djed se oženio i djeca su pronašla neke čudne puteve za preživjeti. Kad nemaš majke, čitav svijet se sruši. Moj tajko je bio sportista i našao se u tom miljeu ljudi, koji već kao mladi upoznaju veličinu slave.
Dok su majčini živjeli u Vojvodini i kako ona priča, uvijek su imali hrane, kobasica, šunki i švargle i krvavica. Pri tome su u ratu skrivali Ruse koji su došli u Jugoslaviju kao oslobodioci.
U Vojvodini su zapamtili visoke smetove zimi, kada je baka ustajala ranom zorom i čistila stazu da može da se prođe. Pekare su otvarane već u pola pet i veliki vojvođanski hleb je bio na astalu odmah po izlaženju sunca.
Majka je sa šesnaet godina već kao šegrt, mala sitna djevojka , sa dugom upletenom kikom,otvarala radnju tekstila i podizala teške metalne roletne koje su se i katancem zaključavale. Radnju su posjećivali ugledni ljudi. Ljekarima je poslovođa radnje slao najbolji damast , na desetine metara, koje je moja majka odnosila na adresu. Te tajne kupovine su se odvijale legalno. Ta oni su, jedino mogli platiti skupi damast.Ovi malo siromašniji su za posteljno rublje koristili pamučne materijale malo jeftinije. Uglavnom se šila posteljina. Sve se to peglalo, štirkalo. Kad legneš , ne gužva se.Mirisala je svežinom i Veš plavim.
Majka je udajom napustila svoj rodni grad i ostavila roditelje u stalnoj čežnji i brizi .
Ljubav ne bira ni vrijeme ni mjesto !
Rodila je mene. Dolazili su da me vide, Dvesta kilometara su prelazili punih osam sati vozom. Bila sam prvo unuče. Prve riječi, prve korake sve su propratili.
Ipak sam živjela sama bez društva.Uvijek sama. kad sam malo odrasla igrala sam se učiteljica. Bila sam učiteljica , a naspram mene su sjedili zamišljeni đaci. Tako sam sama pravila dramatizaciju igre. Pitanja i odgovori u mojim raznim ulogama su se smenjivali.
Naučila sam da živim sama od malih nogu. U komšiluku su živjele porodice sa mnogo djece. Oni su me primali u svoje društvo i nekako me usvajali kao dio njih.
U obdanište nisam htjela ići, malo me je čuvala komšinica koja je imala tri kćeri. Nakon
izvjesnog vremena sam joj dala otkaz. Skupila stvari i otišla kod mame na posao. Malo sam je šokirala tim potezom, ali Jasnica je svojeglava. Tako su govorili moji roditelji, pa su mi udovolji i popustili. Ostajala sam kući sama od šeste godine.
Moje samotnjaštvo je tražilo društvo u druženju u izviđačima, radnoj akciji, istraživačkoj akciji, mnogim akcijama. Uglavnom su me zanimala druženja sa puno ljudi. Uvijek mi je falilo društvo.
Ništa bez socijalizacije. Kroz sva druženja sam ipak shvatila da mi fali još braće i sestara.
Posle školovanja, kako slijedi desila se udaja. Nije nužno ali…u društvu se i pop oženio.
Porodicu sam shvatala kao veliku zajednicu gdje se daješ bezuslovno svim svojim mogućnostima. Tu sam izgarala . Djeca su mi bila izvor najljepše radosti.
Što se tiče ljubavi , tu sam se brzo razočarala.
Ali pustila sam neka voda nosi sve.
Nisam nešto žudila da se predajem ljubavi jer se ispostavilo da je mnogo to sve tegobno i da mi je bolje da se ne uplićem u teške peripetije. Shvatiš da trebaš da se preusmjeriš na drugi kolosijek, da vozovi prolaze da rijeka nosi sve.
Ništa nije vječno
pa tako ni ljubav. To sam rano naučila.Ali nisam mogla izbječi zamke iste. Tako sam ostala zarobljenik propalog braka. Promašenih godina robovanja raznim manipulacijama.
Sve me je to gušilo jer moj slobodni duh je teško prihvatao kazamat. Kada se sve okončalo najzad postajem slobodna od svih poroka, ljudi i situacija.
Strpljen spašen , govorio je tajko.
Dobijam ponovo svoju staru osobenost samotnosti koja je plodotvorna, bogata svakodnevnim novim sadržajem o manastirima, o religiji , filozofiji, porodici, djeci, običnim malim stvarima.
Znam koliko neznam !
Tomove knjiga još nisam pročitala,mnoge turističke destinacije još nisam stigla posjetiti, unuci rastu velikom brzinom, a moje godine kao da stoje. To se meni samo čini.
Mnogo još imam obaviti, srećna sam i uživam u svakom danu, svakom cvijetu, cvrkutu ptice.
Radosno zvone crkvena zvona, djeca su tu uvijek uz mene kao i ja za njih. Mama je još živa Bogu hvala. Samo me noću prepadne govoreći mi „još ne spavaš“ ? Ja se prepadnem dok pišem, šta upadaš tako, štrecne me ,kao da sam mala.
Nedelju najviše volim, tada ranim odlazeći na novo putovanje , novi doživljaj. Kada se vratim, majka mi kaže, baš ništa ne možeš da propustiš ?
Kažem sebi, čuti, strpljen spašen!
Jasminka Nikolić ex Brdarević
23.03.2023.
