Poznat po Ulm Minster , luteranskoj crkvi koja se nalazi u gradu Ulmu u Nemačkoj. Sagrađena je u gotskom stilu i trenutno je najviša crkva na svetu sa visinom zvonika 160.9 metara i čak 768 stepenica koje vode do vrha.
Učionica , četvrti razred, Hauptschule, razrednik Herr Braun.
Sjedim sa dječakom Hansom, u drugoj klupi. Na mojoj strani klupe sveska i pismo iz Jugoslavije. Na desnoj strani pisma poštanska marka sa likom J.B. Tita. Dječak ga prepozna i počne na glas vikati TITO,TITO. Das ist Tito. Djeca u razredu , uglavnom njemačkog porijekla, mada je bilo i stranaca , nađoše se u čudu. Ja sam se osjećala užasno neprijatno. Mislila sam , linčovaće me.
Smirio je Herr Braun, oniži staložen čovjek, finih manira tu situaciju. Razjasnio djeci na njemačkom neprimjereno ponašanje dječaka. Tako se završilo to moje saznanje da neki i ne vole našeg jugoslovenskog vođu. Tu spoznajem razliku među narodima , kao i prema vjeri i politici.
U to vrijeme uspostavljeni su diplomatski odnosi Njemačke sa Jugoslavijom što je učinjeno 30. januara 1968, a zatim je došao i sporazum o angažovanju jugoslovenske radne snage. Vrlo je bitno da u tom trenutku u Nemačkoj radi više od 300.000 jugoslovenskih radnika i to je bila zemlja koja zapošljava najveći procenat radne snage iz Jugoslavije.
Imali smo nastavu vjeronauke, nisam znala jezik, ali od mene se tražilo da naučim hrišćanske pjesmice. Imala sam tvrdokornu odluku da ih ne izgovaram čak ni uz pomoć čitavog razreda. Čula sam ja po izgovoru i melodičnost da je to umilno, ali jedna Jugoslovenka , iz ateističke porodice , nije to mogla prihvatiti.
Tako je prolazila školska godina do Božića, kada smo imali , nazvaću je predstava za Božić. Puno djevojčica i ja medju njima, smo nosile kostime andjela. Tu je bila i moja drugarica Purida iz Španije. Njima je katoličanstvo bilo blisko, i sva ta ceremonija oko rođenja Hrista joj je bila poznata. Ja se prvi put susrećem sa tim.
Od svih ceremonija iz ranog perioda djetinjstva, sjećam se primanja u pionire , i pionirske zakletve, crvenih marama na bijelim košuljicama, teget suknjice , bijelih dokoljenki. To je bila neka fama oko tog čina. Znam da sam se bojala svega toga, i sjećam se da su djeca kada žele da neko bude siguran , da govore istinu, govorili -Tita mi- .
Poslije nekog vremena od Božića, pozva Herr Braun moje roditelje da ih pita da li žele da me puste da idem u crkvu sa ostalom djecom. Nisam ni jezik znala, tako su oni po inerciji rekli, neka ide, da se ne izdvajam iz „stada“.
Bilo mi je sve to interesantno. Kirche, klupe, ustani sjedi. Ja sam to tako doživljavala i kopirala pokrete drugarica. Purida je bila vična u tome, ali ja, analfabet.
Doživljavala sam to kao druženje sa djecom, divila se monumentalnosti crkve, gledala u izlivene kipove i ništa mi nije bilo jasno. Moji mi nisu ništa objašnjavali.
Prije spavanja sam klečala i govorila molitvu kratku koju sam zapamtila. Dok se moj jedini prijatelj mačak Miki savijao uz mene.Sad se ne sjećam koja je bila. Uglavnom su mi ti položaji tijela bili bitni.
Poslije nekog vremena, Herr Braun opet pozva moje roditelje da ih pita da li žele da me krizmaju. Oni su se jako uznemirili. Vidjeli su da ovo ništa nije naivno.
Odluče oni tako da škola nije podobna za mene zbog religijskih insistiranja, i vrate me u Jugoslaviju.
Te godine su moji kupili Toyotu narađastu sa zelenim staklima. To je bila limuzina, kako je moj otac govorio. On je nakon pet polaganja vozačkog ispita u Njemačkoj jedva uspio položiti. Govorili su mu da je glupi Bosanac, on se nervirao, psovao im u sebi Švapsku majku, i kada mu dozlogrdi sve, odlazio je na bolovanje i govorio, ja da im radim i podižem zemlju!
Tom Toyotom su mene vratili u Jugoslaviju preko Italije. Sjećam se išli smo autostradom Sunca, tako su je zvali, sve do Venecije. Tu sam osjetila ljepotu i smrad Venecije. Uskim kanalima u gondolama, smo se vozili do trga Svetog Marka , prolazili smo pored memljivih kuća, ponekog plutajućeg pacova a iznad nas golubovi u jatima, sunce i more,turisti sa šeširima velikih oboda.
Trg Svetog Marka je glavni trg u Veneciji.Prostor je oblik trapeza, omeđen objektima kao neka teatarska scena.
Za taj trg je kažu da je „najljepši salon Evrope“.Jedan od rijetkih velikih urbanih prostora gdje se ne čuju automobili.
Ostale su mi fotografije sa golubovima , sa bezbroj golubova,sa mojom majkom.
Uživali smo u velelepnim gradjevinama , nepreglednom trgu, šarenilu boja, ljudi i jezika. Najljepšem sladoledu sa šlagom.Mirisom Jadrana, soli i galebovima.
Sve je tu bilo romantično.Samo podneblje, melodični jezik, i talijanske šansone.Letnje bašte , kafeterije i picerije. Miris origana, toplog testa , sira ,pizza boljonese.
Ostalo mi je to u sjećanju pri povratku u Jugoslaviju. Jedno lijepo ljeto i pravac koji mi je odredio dalji životni put.
Jasminka Nikolić ex Brdarević