Bosansko aprilsko jutro. Sunce se prikrada kroz gustu maglu.Ovaj grad je u kotlini i skoro uvijek pod teretom smoga.Težina vazduha većinu guši i stvara bolesti pluća.
Vijesti na TV-u i radiju iz sata u sat govore o ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini. Incidentne situacije, govor mržnje i neprimjerena kategorizacija naroda, bila su novinarska šema. Izvještači su koristili jeftin vokabular i često poluprovjerenim informacijama izazivali strah, očaj i gnušanje kod slušaoca.
Unazad godinama prije rata, smo bili divna SFRJ nastala na temeljima bratstva i jedinstva naroda i narodnosti. Da bi devedesetih godina dvadesetog vijeka postao nemoguć suživot tih istih bratskih naroda i narodnosti. Ostrašćeni političari i njihova krda pristalica su bile „zvijezde“ vodilje u tim turobnim vremenima.
Imala sam malu porodicu,skromnu platu, ideju kosmopolitizma.Moja trideset i treća godina Sin uzeo sedmu godinu , a ćerka jedva dvije i po. Rođeni u ateističkoj porodici bez krsta i polumjeseca i bez zvijezde petokrake. Onako iz jedne rock-generacije , hipi pokreta,modernog liberalnog shvatanja.
Razlikovali su muški i ženski pol, dan i noć, lijepo i ružno, toplo i hladno. Znali su šta znači voljeti ljude i okruženje i prirodu. Znali su da je sloboda i mir ljudsko stanje stvari u kojem treba živjeti.
Nalazimo se u mjestu rođenja koje pripada Federaciji BiH. Još su ga nazivali oaza mira , multietnicitet i mnoštvo lijepih pridjeva.
Ipak postaje jasno da su ljudi preplašeni, to je vidno na njihovim licima. Počinje priklanjanje i sortiranje ljudi po vjerskoj, nacionalnoj i ostalim definicijama kategorizacije.
Pored svih razdjeljenosti svi su bili saglasni da je opcija mira jedina prihvatljiva.
Organizuju se ljudi, mitinzi podrške miru. Rok grupe sviraju poslednje koncerte i pozivaju na glas razuma. Organizuju se i djeca da potpomognu u ovoj situaciji svojim velikim dječijim srcem sakupljajući potpise za mir.
Bilo je podne , kada se mali sin vratio iz škole i sa puno entuzijazma tražio svesku i olovku da ide sa drugovima da sakupljaju potpise za mir.
Bio je to veliki poduhvat za nejaku djecu.
Napravili su od prevrnute prazne kutije štand,gdje su se sakupljali potpisi za mir.
Tu su zaustavljali žurne prolaznike moleći za potpis uz neizbježno pitanje “ da li ste za mir“?
Ljudi su prolazili zabrinuti, ali su djeca izmamila simpatije kod njih i odobrovoljila ta preozbiljna lica. Potpisivali su se.
Bilo je i mrzovoljnih koji su samo prolazili govoreći da im se neizostavno žuri.
Par dana su djeca izlazila ispred zgrade i sakupljala potpise. Iznosili smo im sendviče, jer nisu htjeli napuštati tako važnu ulogu u ovom velikom istorijskom događaju. Svaku večer smo brojali potpise i bili ponosni. Bila su tu imena raznih nacionalnosti. Nije nam to bilo bitno. U gradu smo se znali po nadimcima. Tako da je primjera radi, Miro bio nadimak i za Miralema i za Miroslava.
Tek početkom ovih loših vremena smo otkrivali značenje nadimaka naših dobrih prijatelja i komšija.
Nekoliko dana od ovog velikog poduhvata naših najmlađih uzdanica, dođoše ljudi iz bezbjedonosnih službi da nam kažu da djecu uklonimo sa ulice, jer je situacija u gradu nepredvidiva i niko neće da snosi odgovornost za njih. Zahvalili su na dobrim namjerama naše djece oštrim i ozbiljnim stavom.
Upozorenje je trebalo biti shvaćeno najozbiljnije. Ja sam se pravo zabrinula . Ćerka je bila mala i nije shvatala situaciju, htjela je da crta po svesci sa potpisima, ali joj je brat oduzeo svesku i otrčao u sobu da ponovo broji potpise.
Naša ideja o pacifističkom rješavanja konflikata je ostala u zapećku samo kao ideja.
Nije mi bilo ništa jasno, šta se zbiva. Samo je bilo vidno, da je strah zavladao. U prodavnicama su se praznili štandovi sa hranom, za hljeb se čekalo u redovima.Ljudi su preko noći odlazili tiho kao sablasti. Onako u nepovrat. Raseljavali su se nekim čudnim putevima, to se saznalo tek poslije rata.
Partijsku knjižicu sam dobila kada sam bila na ORA Sutjeska.Uručena mi je knjižica bez pitanja da li sam ja saglasna s tim. Nisam bila aktivan član. Uvijek sam gledala na te partijske članove kao ulizice.Političko uvjerenje nisam imala, ali sam bila lokal-patriota. Vjerovala sam u sunarodnike ovoga grada i mislila da je mir jedina opcija.
Prošlo je par mjeseci i u gradu je bila jako naelektrisana atmosfera. Dešavala su se velika previranja u vojsci i policiji. Bila sam skeptik po ubjedjenju i nisam vjerovala glasinama. Ali “ igrači na šahovskoj tabli“ su se svakako pozicionirali . Kombinatorika i strategija je već zaživjela. Sve se usmeno prepričavalo kao loše režiran film sa užasnim sadržajem.
Bio je dan D, kako su ga zvali. Tada smo morali svi biti u svojim kućama. Naredba je bila da maltene ne smijemo ni da dišemo, a kamoli da neko zapuca.
Ipak, jedan zlokobni metak je toga dan izazvao eksploziju ogromnih razmjera.U tragediji su stradali vojnici, civili, i sve što se našlo u blizini.Strah se nastanio u naše duše. Ne poznavanje političke situacije i romantično zanesenjaštvo,je mnoge stavilo u veliku nedoumicu i problem.
To je bio trenutak kada je meni počeo rat. Onako ovjereno pucnjem.
Prenos na TV-u koji smo pratili sa strahom ne razumjevajući šta se događa.
Strah od svakoga. Neman rata zakucala je na vrata mog voljenog grada.
Te večeri smo opet čitali imena potpisa za mir i pitali se“kako je to moguće“ pored svih ovih dobrih ljudi. Jednostavno, desilo se.
Grad je zatvoren, moćnici su pritisli PLAY , okrenuli su točak nesreće. Mi smo ostali u nemilosti. Dječije igre su utihnule. Našli smo mjesto gdje ćemo se kriti od granata. Naravno, sigurnog mjesta nije bilo.
Moja drugarica je otišla bez pozdrava, iako smo svaki dan bile zajedno. Nepovjerenje se uselilo u naše duše. Raslojavanje je počelo.
Djeca su bila podozriva i tužna. Igrali su prvobitni tetris , željeli čokoladu a mala ćerkica je još uvijek pila mlijeko iz flašice i cuclala cuclu.Tražili su odgovor u mojim zabrinutim očima. Prilagodjavali su se situaciji imitirajući mene. Bila sam smirena pred njima.
Pušila sam umotan čaj od kamilice u novinsku hartiju i zahvaljivala na svakom doživljenom danu svih nas.
Rat se dešavao. Nisam vjerovala da je to moguće. TV programi, uglavnom radio stanice su donosile samo morbidne vijesti sa svih ratišta. Mržnja se nastanila u glasnogovornike svih strana u ratnim sukobima.
Mnogi smo samo gledali kako otići bilo gdje. Što dalje od ratnog područja.
Već se počelo pričati o pozicijama nekih ljudi, njihovih sinova koji su se vozikali po gradu. Iako u to vrijeme nije bilo goriva za kupiti. Sve je samo bilo podređeno ratnim dejstvima. Političari su zauzimali pozicije, vojska je ratovala i ginula. Porodice su se rasturale odlaskom dijela žena i djece. Time se smanjivao trošak na prehranu i ostale potrebe. Hrane nije bilo. Nije bilo ni depresije. Samo instinkt za preživljavanje najnižih ljudskih potreba.
Postojala su i skloništa u koja smo odlazili i krili se od granata.
Besmisao ubijanja i ratovanja nikada neću prihvatiti.
Mnogo žrtava je odnio ovaj ratni sukob krajem dvadesetog vijeka. Migracije su bile u nepovrat. I mi smo otišli.
Velika tuga i bol za mene lokal-patriotu. Ali dalje nema. Sve se izmjenilo.
Lična karta, mjesto stanovanja,vazduh koji dišemo i navike. Zemlja je podijeljena,granice su uspostavljene. Maštanja o prevazilaženju razlika u mišljenju mirnim putem kod moje djece i mene i dalje su pacifistička.
Žalimo za svim žrtvama nemilosrdnog rata.
Odajemo počast stradalima na svim stranama.
Pomažemo ljudima koliko možemo uvijek se sjećajući kako su nama pomagali kada smo postali izbjeglice, ali ne i apatridi.
Imamo svoju državu, jedni druge i dobrotu u srcu i duši za sve ljude. Neka se rat nikada nikome ne desi. Neka mir vlada planetom.
Jasminka Nikolić ex Brdarević