XIV Zimske olimpijske igre su održane 1984 godine u Sarajevu, tadašnjoj SFRJ Ostali gradovi kandidati bili su japanski Saporo, švedski Falun, koji su nadglasani.
Ovo su bile druge zaredom igre održane u istočnoj Evropi,Balkanu, u socijalističkoj zemlji, zemlji iz Pokreta nesvrstanih, jezik matični srpsko-hrvatski pismo ,ćirilićno i latinično. Sarajevo glavni grad BiH ,većinsko stanovništvo muslimansko, najveći rokeri u tadašnjoj Jugi su bili iz Sarajeva. Zaštitni znak- muzika i ljubav.
Sarajevo je 1978. dobilo organizaciju zimskih olimpijskih igara u konkurenciji s japanskim Saporom i zajedničkom kandidaturom švedskih gradova Falun i Geteborg MOK se pri tome delimično vodio političkim razlozima – kao Nesvrstana zemlja, tadašnja Jugoslavija je davala manje prilike za hladnoratovske bojkote – ali glavni je motiv ipak bila želja da se Igre, kao simbol svjetskog mira i bratstva među ljudima – održe u gradu koji je do tada bio vezivan za izbijanje Prvog svjetskog rata.
Za vlasti Jugoslavije sarajevske Olimpijske igre su bile sjajna prilika da državu u svetu predstave u najboljem mogućem svijetlu, i u tom nastojanju ih nije omela ni velika ekonomska kriza koja je SFRJ bila pogodila početkom 1980-ih. Odmah poslije smrti doživotnog predsjednika, gle čuda.
U Igre su utrošena velika sredstva, te sagrađen veliki broj impozantnih građevina i ostale infrastrukture. U tome su vlasti imale podršku Sarajlija, a već prije samog održavanja su Igre dovele do povećanja interesa za zimske sportove, do tada gotovo nepoznate u tom delu Jugoslavije.
Sanda Dubravčić, predstavnica sporta klizanaja na ledu i sportistkinja koja je osvojila zlatnu medalju na olimpijadi 1984. otvorila je zimske olimpijske igre, upalila olimpijski plamen u ZOI Sarajevo.
Na sredini Koševa donešena je baklja koju je ona sa ponosom zapalila 8. februara koja je gorila do 19. februara te godine.To bila najveća pozornica sporta, ljubavi i čovječanstva.
Tople emocije me vežu za ovaj planetarni dogadjaj u kome je učestvovao sav svijet u gostoprimstvu naše tadašnje zemlje.
Sjećam se tog osjećaja kada je plamen čovječanstva grijao moju mladost, osjećanje pripadnosti mojoj zemlji i čitavom svijetu.
Te godine je bila jaka zima sa puno snijega, tako da je i Bog bio uz nas iako smo ga skrajnuli.
Putovalo se organizovano i vozom na olimpijska nadmetanja , sve u cilju navijanja za naše predstavnike, ne bili i tu bili najbolji. Tako je Slovenac, Jure Franko osvojio naša srca i zlatnu medalju u slalomu.
Na otvaranju Olimpijskih igara su učestvovali sredenjoškolci iz mnogih gradova ali i tuzlanske gimnazije. To su bile naše zvijezde, naši predstavnici ovako važnog događaja. Radovali smo im se i tražili ih među stotinama učesnika. TV prenosi su bili za nas najveći događaj te godine od osmog do devetnaestog februara 1984.
Vučko, maskota ZOI ’84. je bila najprodavanija igračka, a i svaki prenos je počinjao sa njegovim likom. Glas mu je pozajmio Zdravko Čolić, koji kaže da mu je to najdraža uloga.
Čitaoci jugoslovenskih novina su zamoljeni da odaberu maskotu Zimskih olimpijskih igara 1984. među 6 finalista. pobjednik je bio Vučko, kojeg je dizajnirao slovenački dizajner i crtač Jože Trobec. Vučko je simbolizovao želju ljudi da se sprijatelje sa životinjama. Prema MOK-u, Vučko je pomogao da se promene predrasude o vuku kao zastrašujućoj i krvožednoj životinji.
Mnogo kasnije sam pročitala da su vukovi najodaniji partneri , da su do smrti odani svojoj ženki i porodu i starim vukovima.
Zapošljavali su i kadrove za simultane predvode jezika, montažere, kamermane i plejadu tih organizacionih zanimanja.
Bili smo svijet u malom. Kao da se cijela planeta smanjila i došla tu kod nas u našu zemlju čuda, što će se kasnije ispostaviti.
Najljepše žene, najljepši momci, pjesme, priroda, naj gostoljubiviji narod.
Jeli su se ćevapi, pila koka-kola i mješalo se autohtono i svjetsko zapadnjaštvo.
Tako smo ušli na velika vrata u velike igre cijeloga svijeta. Poslije će se ipostaviti mnogo toga u politici.
U kovnici u Majdanpeku je urađeno 285 medalja od kojih su 222 dodeljene. Izgled medalje je dizajnirao Miroslav Antonič prikazivao je snežnu pahulju, druga strana glava atletičara sa lovorovim vijencem.
Nastale su i mnoge pjesme. „Hajdemo u planine, jer tamo nema zime.“
Bijelo dugme je uvijek „ovjeravalo “ svojom muzikom.
Godinu dana kasnije 6. februara 1985. rodio se moj sin Aleksandar, poslije najvećeg planetarnog događaja, uslijedio je za mene još veći, postala sam majka.
Počinje novo doba.
Da se ne zaboravi ovaj planetarni događaj. Vidimo se na Jahorini.
Sad su neka druga vremena, vrijednosti.
Baci grudvu snijega na mene,da mi kažeš da me voliš.
Ima li toga još !
Zima,
04.01.2023.
Jasminka Nikolić ex Brdarević