Svake godine za praznik Novoga Ljeta vraćam se iz velikog svijeta.
Ulice su prazne i čiste, svjetlost obasjava put popločan uglačanim kamenom.
Mali prozori više nemaju dežurne glavice koje vire i dočekuju prolaznike.
Širina ulice se čini još uža a ljudi sve dalji jedni od drugih. Vrlo malo poznatih.
Tek poneko jato golubova proleti, te se sjetim golubara iz mjesta.
Sama uvijek dolazim da donesem poklon uvelom plodu iz moga tijela, nikad ne rođenom.
Ne dozvolih da dođeš na svijet , iskreno patim i kajem se i pokajnom molitvom molim za usahli plod utrobe moje.
Kažnjena zbog toga, ne ostvarih se kao majka,zbog nepoznavanja ženskog principa,Majke Zemlje i Oca Neba.
Prošlo je mnogo godina, ja uvijek na isti dan dolazim, kada te pobacih.
Na vrata napuštene kuće , odnesem paketić i ostavljam . Nadajući se da će ga naći neko nepoznato dijete. Držim u rukama mali pupoljak nikada ne procvjetao , kojeg uvijek nosim sa sobom. I kažem mu dok spuštam paketić
“ moje veliko dijete” šalje ti Deda Mraz poklon i šaljem ti mnogo poljubaca i jedno skrhano srce. Ti si moje nerođeno dijete,moja fikcija neostvareni san, moja zabrana i moja odbrana.
Suve su oči moje, sjaja nema u njima, ipak sleti golubica na moje rame i ja prepoznah javljanje tvoje, dijete moje.
Konkurs Kreativno pisanje 2020.
Jasminka Nikolić ex Brdarević