Vrijeme,sedamdesete godine dvadesetog vijeka. Makarska,ferijalni savez „Goran Savinja“.
Tu se ljetovalo pod šatorima, kupalo u skromnim kupatilima. Bili smo, zadovoljni i srećni.
Dijelili smo i poslednji dim cigarete, pili pivo u krug, otkidali na istu muziku.
Rok grupa, Galija iz Niša mjesec dana je svirala večernje koncerte.
Pjesma „Skadarska“, gdje spominje Makarsku ostaje kao dio jugonostalgije.
Muzika neprevazidjena, stihovi „podkožna varijanta“ .
Plato običan, ni po čemu karakterističan. Ali kad tu stane tadašnja omladina , to postaje energija.Emotivna, tužna, elegična a snažna kao vatra. Mi smo u to vrijeme bili tužno- srećni.
Većina pjesama su bile tužne, a mi kao opet srećni. Taj fenomen ne mogu objasniti. Da li je neko imao zadatak da nas navikne na tugu ili smo sami tako sazdani,nikad znati neću. Uz te pjesme smo se veselili i plakali. To je bio obrazac ljubavi. „Nema ljubavi bez bola“. Tužno se voljeli i sve je bilo patetika.
Sad je to zastario obrazac i pri tome poguban.
Većina nas smo ostali ranjivi i uvijek nas pogađaju te melodije koje smo pjevali., slušali i živjeli. Neki dan su puštali Indexe , ja se upitah, jel’ ovaj neki matorac iz vremena Indexa od prije pola vijeka i dalje u prošlost.
Ko to još sluša osim nas Jugo-generacije.
Pitajte današnju omladinu i prepoznat ćete nepoznanicu.
Počela sam s Galijom, i završit ću.
Razvijala se muzika, nastajale pjesme, raspadala se Juga i drugi duhovi su ušli u nas i u pjesme .Patetika nas okrzne,povremeno.
Njom smo inficirani, mada odveć ogrubjeli od života i svakodnevnice.
Ponekad je prijatno osjetiti emociju neprevaziđenog vremena.
Skadarska
Ne mogu da vidim ulicu
kao sto je skadarska
Ne mogu da shvatim obalu
kao sto je jadranska
Ne mogu da volim carsiju
kao sto je Makarska
Ne mogu da shvatim podelu
kao sto je balkanska.
Skraćeni tekst pesme „Skadarska“ grupe Galija iz Niša.
Jasminka Nikolić ex Brdarević