toplotu stvara
neka se vremena stara
spominju u mome umu.
Pitam se koje godine su žute dunje
mirisale na ormanu ?
I kada sam slušala zrikavce
dok je lišće šuštalo
dok je vjetar zavjesu lelujao ?
Dok je baka spavala
a ja „ovčice“ brojala
i sanjarila o plavim morima.
Dalekim plažama
crvenim koraljima
šarenim suncobranima
slatkim snovima.
Mirisom soli na koži
palminim listovima
plodovima urmi.
E, koje se godine dešavalo
kada sam otišla kući
a meni stiže pismo
od jednog dječaka iz ravnice.
Piše o čežnji za ljetom
jer tako kratko traje
nemirom koji od tada
uznemirenost mu daje.
Još mi piše da jedva čeka ljeto
i da se na molu
gdje čamce vežu
nađemo opet prije kiše.
Reći će mi tada riječi neke
tople i meke
koliko godina ima dana
koliko noć ima zvijezda
koliko tužnih uzdisaja.
Dok opet ne dođe ljeto !
Nikolić Jasminka
Na Blagu Mariju 2020.