Jutro u ravnici

Jutro. Mirno I prohladno. Zelena žitna polja nekoliko desetina centimetara iznad zemlje, rosom umivena I probuđena. Sunce daleko na mestu gde se spajaju polja sa nebom. Linija prava , kao nacrtana , kod slikara naivaca iz ovih krajeva.

Miris početka dana, energija razvića I blagi topli zraci miluju lice. Dan se polako rađa, dok mladi mesec na plavičastom nebu prkosi danu. Kapljice rose polako klize niz vlati žitne trave . Pejzaž nepreglednih polja zagrejava sunce . Nebo je čisto , bez oblaka. Od toplote već polako pred očima počinje da titra I oko reaguje .

Crveni makovi su u sred njive, stidljivo otvorili prelepe raskošne I nežne cvetove. Lagani povetarac duva I mrsi kosu. Miris jutra budi poletni duh kreacije.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Praznične tuge

Dok se drugi vesele

mene tuga svila

tako uvijek biva

sa svim praznicima.

Pokvarim koncept

cijelome svijetu

napamet mi padnu

sve tuge na svijetu.

I moje u tuđe

u mene se skriju

dok se drugi vesele

mene tuge griju.

Zašto to se desi

mojoj tužnoj duši

hoću i ja radost

da me obraduje.

Hoću da nazdravim

da oči se sjaje

da me osmijeh

lično obraduje.

Nisam valjda ja

samo tužni klovn ?

Želim sklopit

savez sa veselim bićem

koje radost prima

I radošću zrači.

Makar tada

kad svi se vesele

da i meni isto

baš to se desi.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Posvećeno odlascima u Sombor dok mi je tetka bila živa. Od tada se sve promijenilo. Više nema tko da me dočekuje i želi da joj dođem. Ima nas još , hvala bogu, ali susreti su sve rijeđi. Nena, je bila tetka koja mi je bila druga majka, i svaki susret s njom bio je topli majčinski zagrljaj, sa mekim toplim kiflicama, brigu za mene. Uvijek sam bila njena Jasnica. Sjećanje ne blijedi.

Monah Arsenije i njegove besede

Život smatrah demokratskim

jadom jednim kad sve možeš

jer ti tako hoćeš .

Tu prepreka nema.

Jer ti imaš ludi plan,

narkomanski i sodomski

koji vodi te u bezdan.

Ali to je volja tvoja

koja hoće propast.

Gordost prava

poriv zla

ludilo nevidjeno.

Kad potoneš onda shvatiš

da kod Boga “mora svratiš”.

Pokaješ se za sve psovke

popijene flaše vodke

Mnoge tajne mišolovke

Grešna dela i posela.

I sva dnevna loša dela

čak i jela

koja jedeš kao ala.

Stani malo demokrato !

Ima Gospod plan za tebe

samo volju imaj slušat

nećeš onda ti zalutat.

Da poštuješ i ne protivrečiš.

Da oprostiš i ne grešiš.

Da na zlo, zlom ne vraćaš.

Ako tako želiš delat

Dođe blago-slov i na tebe.

Reci samo

“Oče naš….

Neka bude volja tvoja

… ne uvedi me u iskušenje

nego izbavi me od zla.”

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Putovanja

Putovanja kao smisao života

Ovo je jedna turistička ruta života. Putujemo kroz vekove. Obilazimo mesta najvećih stradanja, poprišta borbi, stvaranja kraljevina i novih carstava. Pomeramo granice načina putovanja od luksuznih aviona, preko raznih mogućnosti prevoza do pešačenja hiljadama kilometara, do našeg zadatog nam cilja.

Nepresušna je radoznalost našeg bića za pronalaskom smisla života. Traganjem za ljubavlju na svim poljima, traženjem sreće, traganjem za destinacijama koje nas čine zadovoljnim, koje nas učine radosnim bićem ove planete. Putovanja su naša hodočašća kroz život. Tako menjamo sebe i naša vapijuća duša za smislom života i stvaranja od sebe čoveka u duhovnom smislu kako i u smislu pripadnosti našoj porodici, našem ognjištu, pripadanju korenima, proširujući krug na velika prostranstva različitosti, polako zaokružujemo sliku

smislenog postojanja.

Putujmo, to je najveći blagoslov otkrivanja novih svetova, otkrivanja najvećih tajni postojanja od praiskona.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Trnov venac

Trnov venac na glavi

na plećima krst stradanja

koracima teškim ide

ulicom bola ka Golgoti.

Ispratiše Hrista sa „raspni ga“

svetina dobi Hristovu molbu

„Oče oprosti im

jer ne znaju šta čine“

Gospod na krstu.

U podnožju krsta Bogomajka,

Marija Magdalena i Jovan sveti

prisustvuju kad svoj duh sin predade ocu.

Božija priroda se pobuni

stene se raspukoše

mrtvo kamenje

osvedoči živoga boga.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Konopac

Penjem se svakodnevno na treći sprat. Idem po decu da ih izvedem u šetnju. Jutro k’o jutro, malo još motori treba da ubrzaju, da dan dobije na dinamici.

Penjući se, po malo se zadišem, mada ide taj uspon dobro. Na drugom spratu srećem medicinsku sestru u penziji, dobrodržeća žena, srebrnaste kose, prijatnog izgleda. Spremna za početak dana, pozdravlja se kulturno, bez radoznalosti .

Znam se često susresti sa komšijom sa poslednjeg sprata. To je komšija koji se ispita i pozdravlja sa svakim prolaznikom. Baš onako svojski, ko da mu je sve bitno u vezi sa vama. Daje na značaju vama kao ličnosti, trenutku i situaciji. Sa decom se naročito zdravi, sve ih oslovljavajući sa imenom. Ta me njegova srdačnost uvek fascinirala. Toliko bitnosti u ophođenju , retko se sreće. On inače drži golubove na tavanu zgrade hrani ih, ali baš ne održava taj prostor, te se stanari žale. Ima psa koji stalno hoda za njim. Provode dane u druženju.

Mnogo voli tuđu decu, mada sam čula da ima sina kojeg nije priznao i ima unučiće. To je javna tajna ili legenda. Ko će ga znati.

Baš juče me je pozdravio, poljubio mog unuka u kosu i rekao -slušaj baku- , kao da se pozdravljao. Zbunio me. Imao je nadimak koji znači mnogo kose, a bio je ćelav.Vidite, ne spominjem imena. Prepoznaće te ga.

Tako stigoh ja do svojih na treći sprat. Malo sačekah da spreme decu . Krenu smo niz stepenice . Skaču moji unuci po par stepenika, glasno pričaju, radosni. Ja ih opominjem. Možda komšije spavaju još. Ima dosta i penzionera u zgradi.

Izbrojasmo već trideset stepenika.Silazimo poslednjih deset stepenika pred izlazom.

Već na tom delu uvek pomerim glavu udesno jel tu vrlo često puše ljudi iz apoteke koja je na izlazu zgrade na levu stranu, te se pozdravimo.

Baš se iznenadih. Čovek uz ogradu prislonjen , pomislih neki pijanac. Ostavih decu pred ulazom , bilo mi je nešto sumnjivo, ali nisam smela pred decom da dajem znake iznenađenja, da se ne uplaše.

Ostavi ih tako ispred zgrade i vratih se da utvrdim ko sedi uz ogradu. Sa stepenica sam ugledala konopac oko vrata ovog nesretnog čoveka. Jeza i neverica me obuzela. Odem do dece, nazovem svoje i kažem da je situacija strava . Oni sa sprata pogledaju i vide komšiju koji se obesio. Prijavljeno je sve nadležnima. Mada su oni već imali dojavu.

Čovek se obesio. Umro je nasilnom smrću lišavajući se sam života. Onaj isti topli, srdačni lik iz komšiluka.

Neverica, mučnina i gorak ukus dana.Pitanje ZAŠTO? Deca nisu saznala da se komšija ubio. Pitali su malo za njega i zaboravili.

U gradu su ljudi bili zetečeni ovim činom od ovakvog neposrednog i toplog čoveka. Pitam se da li se život živi, životari ili je sve imitacija života. Ostao je pas. Posle njegove smrti, hranili su ga. Umro je od starosti, prirodnom smrću.Šta reći a ne zaplakati ?

Dugo mi je slika te lične presude i konopac oko vrata ovog čoveka bila pred očima.

Koliko suicida ima svakodnevno?

Da li je moralo tako?

Putuj sa golubovima komšija !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Balkanska ulica

Poslastičarnica Orijent koja se nalazi u Balkanskoj 36 u Beogradu. Porodični lokal koji radi više od 70 godina, zadržao je starinski šarm i autentičnost via tradicionale orijentalne poslastice.Ovde je prijatan i nostalgičan ambijent savršen za mirnu pauzu.

Vreme između dva autobusa potrošila sam krenuvši kroz beogradski park.

Dva sata čekanja odlučim da sve sa torbama odem do Balkanske ulice i poslastičarnice koja tu i dalje živi ili se samo nadam.

Beograd uvek ima šta da ponudi, ukoliko mi sami ne tražimo.

Nedelja. Jutro bez prolaznika . Uglavnom čistači čiste ulice, umorni pekari prodaju peciva i devojke se vraćaju sa sinoćnjeg provoda, razmazane šminke, spuštenih usana i krmeljivih očiju. Crni mačak stoji na sred puta . Dok se penjem uz Balkansku ulicu

( sada raskopanu ) pitam se da li je poslastičara još tamo.

Sve druge radnje imaju spuštene kapke , ali ova radnjica iz osamdesetih , još odoleva vremenu. Odolevam i ja , ali naravno starim i sećam se, na radost moju.

Vučem svoje stvari , kao i onda. Nije se mnogo promenilo. Ulazim u poslaslastičaru . Sve je perfektno kao i nekada. Izazovni kolači, slani specijaliteti, neizbežno žito sa šlagom koje je bilo hit osamdesetih. Tada nismo znali, makar ja, da postoji slavsko žito koje ima posebnu simboličnost u Pravoslavlju, kao simbol večnog života i vaskrsenja.

Mlado osoblje ne prepoznaje studentkinju iz prošlog veka, i kako bi , kada su mlađi od moje dece? Mada sam obučena u apa – drapa fazonu sa maramom oko vrata , kao stara izlizana etiketa za Leviske. Kažem im da sam zalutala iz osamdesetih i da me je nostalgija dovela ovamo do njih. Oni se tek kurtoazno osmehnuše.

Naručujem Kapri damu sa višnjom , crvenu kao damski karmin, u obliku srca.

Sama sedim na visokoj stolici i jedem poslasticu.Ogledam se u visoko ogledalo i kažem

nisi se mnogo promenila , malo po koja bora, malo po koja decenija. Imaš knjigu i prethodnog života, sve po spisku !

Pomalo nezadovoljna kažem sebi,ugledaj se na Kapri damu, koja odoleva vremenu . Crvena, slatka ukusna i uvek sveža. Jednako kao i osamdesetih.

Naručim i špricer ( pola boza , pola limunada ) da ugasim žeđ i nahranim dušu. Pa nije to piće svakodnevnice. Baš sam se lepo počastila.

Pogledam na sat, vreme je , ljubazno se pozdravim sa mladim osobljem i ponovo silazim raskopanom kaldrmom od koje žele napraviti ulicu privlačnu za turiste i naravno dobiće neki glas postojeća partija na vlasti koja vrši rekonstrukciju.

Ovo pišem na stanici, dok uveliko prolaze ljudi i azilanti kojih nije bilo osamdesetih. Tačno vreme mi govori da odem na peron odakle polazi autobus za Bosnu.

Pre rata te direktne linije nije bilo. Autobuska stanica je velika, mnogo veća nego pre.

Mnogo putnika, turista, radnog naroda.

Sve se promenilo osim Kapri dame . Neke stvari ostaju iste godinama. Negovane, odolevaju vremenu i novotarijama.

Ušla sam u autobus, sedište po izboru jer nema mnogo putnika. I autobus kao i ja, vremešan. Sa strane obešene kese za smeće, sedišta pocepana. Muzika nije po mom izboru. Klime nema.

Krećemo.

Zadovoljna što sam krišom posetila osamdesete.

Čak i samo jedna ulica snagom svoga bistvovanja u meni , uspela je pretvoriti prolaznost u sadašnji trenutak..

Jedno jutro sa samom sobom, tiho, mirno, kao vremeplov.

Ostaj ,Dobro jutro ,( Bajaga ) u Beogradu vidimo se opet.

Svi putevi vode preko Beograda !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

29.06.2025.

Živi, Piši , Diši

Danas izražavam želju za oslobađanjem unutrašnjih i kreativnih kočnica. Inspiracija u prirodi povezana je sa inspiracijom za pisanje. Motiv različitih percepcija ukazuje na relativnost ukusa i vrednosti istine. Hleb je simbol životne vrednosti naspram mode i prolaznih trendova. Puštam da kreativnost dolazi kao spontan čin bez analize i stalno promišljanje. Slobodni stihovi daju osećaj dnevničke iskrenosti bez straha.

Deblokiraj blokadu

Posej neka rodi

baci pogled kroz prozor,

da li su to tvoji izazovi ?

Osluškuj, svašta ljudi zbore

Pogledaj okolo,

razne prilike se stvore.

Slatkoća mirisa

dotične jednog prolaznika prizove,

meni se učini jeftin i grozan

ko mene pita njemu je famozan.

Dodirnuh cvet,

latica miluje

mnogo znači.

Svratih u pekaru

ništa bez hleba

Mante se mode!

Zar zrno što othrani

tolike naučnike,

moreplovce, pisce,i slikare,ribolovce

ne valja ?

Pa ko kaže da pisanje ne ide

samo piši

Nije važno šta je!

Idem dalje

grlim vetar

on sve nosii prašinu i miris lipe.

Puštam da prođe kroz mene bez zadrške.

Gledam život, ljudi se žure

niko ne gleda gore u nebo

ono je tu besplatno, šire od svake brige.

Na uglu ulice prosjak prosi,

pored njega čovek u odelu

prosi drugačije

prosi priznanje, slavu i ugled.

Svi smo prosjaci

za nešto što nemamo.

Hleb u kesi miriše na dom, detinjstvo

na ruke bake koje mese i tiho pevaju.

Život je kao mrva hleba, to je ono što nam treba !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

28.06.2025.

Obična noć

Hladna i kišovita noć. Veče na kućnom pragu. Zaljuljala sam praznu ljuljašku i ušla u kuću. Cika dece odzvanja u daljini, a ja leno oblačim papuče.

Skuvam topli. crveni, mirisni čaj od hibiskusa. Srčem , smejem se samoj sebi, kako bi me sad majka opominjala, šta to radim. Nije pristojno. Ponavljam isto srkanje , dečiji inat nisam prevazišla do sada. Nije da sam ponosna na to, ali na dečiji duh u sebi jesam.Ponese me u poznim godinama i zaboravim na bol u kolenu, kašalj ne znam od čega. Dubokih uzdaha kad se borim sa dahom, a duša treperi, nema godine. Ona je bezvremenska.

Knjige su oko mene , imam veliki izbor, a vremenski ne stižem radoznalost da nahranim.

Skačem sa teme na temu, čitam nekada bez redosleda. Ali sve su one tu, moje drugarice, sa svojim temama, životnim, ljudskim, ženskim.

Upravo završavam knjigu „ONE SU PROMENILE SRBIJU“ napisale Tatjana Loš i Milena Marković.

Sedamdeset biografija heroina u vremenu u kome su živele. Majke, vladarke, naučnice,umetnice, ktitorke, zadužbinarke, sportistkinje, muzičarke, arhitektice, ratnice…

Sve su one zadužile Srbiju, da ih ne potisne u zaborav. Mnogih su se setile spisateljke ove knjige i utisnule u večnost.

Od sedamdeset umnih i jakih žena, dosta je njih kraj života okončalo u siromaštvu , zaboravljene i same. To je nepisana sudbina jakih žena.

Čitam i divim se nepresušnom talentu i volji za stvaralaštvom. Često su nailazile na povređenu mušku sujetu i dobijale loše kritike za svoj rad, ne želeći pristati na njihovu naklonost.

Osporavan je natprosečan dar u oblastima kojom su se bavile, teško se dolazilo do posla.

Ženski položaj uvek je imao teg više na kantaru nego muški, koji je odskakao.

Tako je to bilo vekovima iza nas. Sada se ponešto menja u tom odnosu, ali premalo. Sve se svodi na priču .

Nisam feministkinja niti ratnica, ali sam za fer odnos među polovima i uopšte svim prihvatljivim socio-kulturnim odnosima.

Dobro bi bilo nadmetati se u talentima, znanjem protiv neznanja.

I tako stigoh do pozne večeri sve u pametovanju sa samom sobom. Razmišljam o manjku vremena i budućnosti. Sad se baš osećam dobro. Idem u novu izgradnju svetova , novi level.

Jedan miran posvećen život duhovnom uzrastanju, dopunjavanju nedovoljnog znanja , pisanju, kristalisanju misli i ideja.

Postepenom zalasku sunca, kako sam pisala o starenju. Bez mnogo erupcija pri zalasku sunca , ali sa dovoljno svetla i bljeska da se osetim živom, vedrom i svrsishodnom. Bez dečijih glasova mojih unuka , njihovih roditelja, fotografija sa raznih destinacija,radosnih , nasmejanih, životnih, moje godine ne bi imale taj lepi osećaj ugode i celovitosti.

Ovaj mi kraj liči na uramljenu fotografiju radosnih lica mojih bližnjih , neka tako i ostane. Volim vas!

Baka Jasna

Jasminka Nikolić ex Brdarević