Tuge su mnoge talente iznjedrile. Kroz muziku, pjesme i sudbine tužne. Sve se radilo na tome da tuga zavlada kao dominantna emocija. Ona i uspije u tome, samo zato što smo je stalno njegovali kao najznačajniju, najtananiju i najljepšu emociju. Mi to tako. Volimo tužne priče, volimo filmove koji na suzu teraju, pjesme gdje je na kraju suza, a ne tačka.
Tuge se umnožavaju i sve plodonosnije pjevaju, pišu, prosto nema im kraja. Tuge ne mogu ni umrijeti, jer u ovom svijetu za tugu i nema kraja. Mrijet se mora ali tuga ostaje. Opstaje, u pepeo se pretvara, mijenja svoja stanja, ali nikad ne nestaje.
Prostrana zelena površina oivičena ruzmarinom i cvećem, a u sred tog vrta trešnja.
Razgranata, kad otopli, pravi veliki hlad i prijatan zaklonjen prostor. Kuća je kupljena sa tom površinom zemlje i to drvo trešnje je stajalo tu kao ugled bivših stanara. Razgranato, plodonosno, lepih boja. Jedno izuzetno drvo. Rađala je pre svih voćki. Neka rana sorta. Kad procveta sve miriše , ukrašava dvorište.
Nije prskana niti bilo čime tretirana. Jednostavno imala je svoje cvetanje, rađanje ploda, opadanje lišća i tako sve u krug. Svi su se radovali njenim crvenim i slatkim plodovima.
Komšijska deca su redovno dolazila da beru trešnju , kao da je njihova. Vlasnici su terali decu, jer su lomila grane, bila nemilosrdna prema drvetu. Tako se stvarao mali rat između stanara i bezobrazne dece. Bilo je i onih kulturnih , koji su pitali da li mogu ući i ubrati koji plod. Stanari su im dozvoljavali ponosno da jedu plodove lepe crvene trešnje. A onda je počela neplanska gradnja oko drveta i plodovi su bivali sve sitniji, zemlja se isposnila sečenjem korenja i nehranjenjem. Naseljavanjem novih komšija ograđuje se prilaz dvorištu u kojem je trešnja.
Više deca ne beru trešnju, nego od siline rađanja grane se savijaju , opada plod u komšijsko dvorište i prlja svojom bojom njihovu stazu. Bune se novo pridošle komšije a vlasnici zbog komšijskih odnosa stalno seku grane trešnje i drvo postaje sve suvlje i sve manje rađa.Suši se u korenu i postaje bolesno. Zjapile su isečene grane kao poslednji urlici jadne voćke. Ove godine , ne izađe ni jedan cvetić. Žena primeti tužno, „trešnja je umrla“. Jadno drvo. Baš je bilo izmrcvareno. Nebrigom, nehranjenjem, kidanjem i građevinskim radovima.
Kao čovek. Kada se ne brinemo o njemu, on tuguje, boluje i na kraju umre.Tako i ova vremešna trešnja.
Nakon dugog niza godina, spremna je za seču. Od ostatka drveta moglo se nešto napraviti da podseća na život trešnje. Čak je i to istrulelo i mrtvo drvo stajalo tu par godina kao ruglo. Bez ikakvog pijeteta prema prirodi. A onda je odsečena i zagrnuta peskom sa gradilišta. I stanari su se izmenili.
Menjajući prirodu čovek menja i sebe.
Bila jednom jedna trešnja rana, crvena, krupnih plodova, bogata zelenim listovima i debelim ‘ladom.
Rano sveže jutro poslednjeg dana zime. Kao hodočasnici čekamo autobus za odlazak u posetu manastiru. Dok svet uglavnom spava, mi koristimo dan za blagodarenje Bogu. Svaki moj odlazak u posetu manastira ima svoj uvod, kojem prethodi upoznavanje sa manastirom putem interneta, sakupljanjem podataka i pojedinosti koje mogu da pronađem. Tako me uhvati neko lepo raspoloženje, uzbuđenje pred odlazak, da ne mogu to da poredim ni sa prvom ljubavlju. Ovo je daleko jače, uzbudljivije. Osećaj ulaska u autobus , vožnja kroz prelepu Srbiju je puna adrenalina. Kad se stigne na željenu destinaciju, tada kreće posvećenost mestu, Liturgiji , kompletnoj dramatizaciji i uznošenju naših misli do Heruvima i Serfima. Što se više posvećuješ ovom zajedničarenju s Bogom sve više počinješ da shvataš značaj svega i stalno želiš ponovo i ponovo da ideš. Jer se u toku Liturgije zna desiti veliki izliv Božije blagodeti koju ne možeš dugo da zadržiš, ali taj trenutak pamtiš zauvek i stalno očekuješ da će se ponovo desiti. Uglavnom moraš da se trudiš da sve srcem prihvataš, nikako hladno. Jer onda pobegne blagodat i ti se stalno trudiš da je ponovo zadobiješ, ali nije tako lako. Sabornost sa ljudima koji s tobom učestvuju u tome je jako prijatna. Cilj nam je da uđemo u sjaj Svetih Tajni , da nam se očisti nečistota duše, otpuštanje grehova i život večni.
Pojanje za pevnicom blagougodnih glasova daje nam poseban osećaj uznošenja svih molitava ka nebesima.
Agape je trpeza ljubavi. To je okrepljenje uz prisustvo sveštenika uz hranu piće i razgovor.
To svi volimo. Tu nam je sve najukusnije, srećni smo, zadovoljni pored svih problema koje smo poneli sa sobom da bi ih rešili kroz post, ispovest,pričešće i razgovor.Mnogi dolaze iz porodica gde samo jedno ide na bogosluženje. Pa noseći nevolje svojih bližnjih
pokušavamo odrešiti čvorove naših nedoumica. Tako da ovo nije samo obično putovanje, nego ozbiljna delatnost za Spasenje duše i tela nas i naših bližnjih. Amin Bože daj što više putovanja !
U prohladno rano jutro žuti taksi kruži gradom.Taksista je profesor koji je ostao bez posla, sad svakodnevno prevozi ljude. Jutarnji raspored vožnje je postao kao režim autobusa. Svakodnevno isti ljudi čekaju prevoz. Lepa mlada žena crvene kose, u roza mantilu u crvenim štiklama, već uredno čeka i pokazuje znak mahanjem.To je sekretarica koja svako jutro odlazi na posao u isto vreme. Uz profesionalno kulturno javljanje, već je u opuštenim prijateljskim pričama dok se vozi, te ona tako priča o nepravdi muško-ženskih odnosa, odnošenjem deteta u vrtić,velikim svakodnevnim obavezama,dnevno-političkim dešavanjima, i još koje čemu.
Na sledećoj stanici ulazi mršav prosed čovek u radnom odelu.Putuje svako jutro ka Novom Beogradu. Tamo radi kod nekog privatnika kao mehaničar. Jutarnja loza je već popijena,reklo bi se po mirisu. Deluje umorno, ali nije mu to smetalo da skrene u prvu kafanicu da popije „jednu s nogu“, a možda i koju više. Priča i on , već se poznajemo duže vreme, kako mu kući traže platu, a poslodavac mu ne isplaćuje platu, psuje ih sve po spisku i kaže jedva čeka jutro da pobegne od kuće.
Na sledećoj stanici ulazi sredovečna gospođa u zelenoj trenerci i patikama, sportski tip, opuštena i smirena. Nosi kese sa povrćem kupljenim na pijaci i vodi psa na povocu. Lepi pas, pravi kućni mezimac,ulazi u taksi s njom.
Gospodin u radnom odelu se buni „gde ćeš s tim kučetom“, ali niko ne obraća pažnju na njegove kritike.
Gospođa smesti kese, stavi psa u krilo. Mala umiljata maza poče da kevće na čoveka koji se bunio. Izgleda je osetio tu negativnu energiju. Čovek je psovao dok su ostali ćutali u taksiju, već navikli na njegove neprikladne dosetke.
Sekretarica izađe na Ušću, otrča na posao, već je od jutros dosta obaveza odradila.
Gospodin koji gunđa je izašao na sledećoj stanici, lupio je vratima i opsovao, kriveći čitav svet za njegov život.
Gospođa sa psom je izašla u Zemunu, nosila je bolesnoj majci sledovanje za par dana, kulturno se zahvalila , izvela psa i krenula prema staroj zgradi u kojoj živi njena majka.
Taksista nastavi put, očekujući nove priče sa svakim novim putnikom. Neko ćuti , neko priča preko mere, takvi smo ti mi Balkanci, imamo
tu neposrednost u kulturi života, otvorenost u ophođenju sa primesama prostakluka, ali i finih manira.Sve zavisi od kućnog odgoja, karaktera i kulture pojedinca.