Човек и море

Сиво море

данас хучи

неко чути

неко мучи.

Као човек

као жена

као земља

пожњевена.

Од свакога

који ходи

и земљицу

походи.

Море зна

и вале донет’

у хриди лупит

и боли нанет.

Зна оно

и да се повуче

и нас

на обалу да извуче

Навалимо на

плаво небо

сунчане обале

и камените плаже.

Беле галебове

и лађе мале

мирисне шкампе

и њоке сласне.

Све је то лепо

док не залуди

и опет вали

и хладни ветар

све не помути.

Тада нам

мрско и море гледат

а камоли

њему се предат.

Тако и људи.

Све је добро

док се не полуди

а онда

бежите

којекуд људи.

Свако свом

сопству

мир нађе у души

да мир не наруши.

Знајте то је

прави пут

да не идеш

низ пут.

Јасминка Николић ех Брдаревић

Arap Maruan

Tradicija

Maruan je Arap koji je došao iz Kuvajta da studira u Sarajevu. Visok, imao je kožu boje meda, ličio je na Omara Šarifa. Student medicine, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine sedamdesetih godina dvadesetog vijeka.

Jugoslavija je tada bila članica Nesvrstanih. Međusobna razmjena studenata je bila i trend i obaveza.

Arapi, Crnci i ostali stranci su dolazili u tadašnju Jugoslaviju i bili omiljeni u našoj zemlji.

Zemlje iz kojih su dolazili su, odgajani su u duhu tradicije.

U Kuvajtu se ugovarala ženidba. Od rane mladosti su znali sa kim će ko osnovati porodicu, kad završe visoke škole. Ova stepenica znanja je bila obavezna.

Mirela , je bila Bosanka, takođe je studirala medicinu. Bila je Maruanova drugarica sa godine. Djevojka je bila crna visoka, otmjena, lijepog vladanja. Dobar student. Maruanu je često objašnjavala mnoge stvari, jer je studirala uporedo medicini i arapski jezik. Pomagala mu je oko savladavanja jezika.

Malo po malo, počelo se govorkati, kako se Mirela zabavlja sa Arapom. To je već za ondašnja shvatanja bio skandal. Njih dvoje se nisu prestali viđati, usprkos tome. Njen otac se protivio toj vezi.

„Mirela, govorio joj je otac, dok su Arapi u Bosni imaju djevojku, čak se i ožene.

Ali tamo imaju ugovorenu ženidbu.Nikada ne smiju odustati od toga.

Mirela, kćeri, batali to, dok je vrijeme. Mi jesmo Muslimani , kao i oni, ali njihova tradicija je jača i od vjere i od ljubavi „.

Mirela se zamislila, ali mladost nije prepoznala očevu paniku i dobru namjeru.

Išla je srcem u avanturu života.

Ovo dvoje mladih ljudi su se družili intenzivno. Maruan je insistirao da se Mirela uda za njega. Nije lijepo , a ni dozvoljeno u vjeri imati nikakve dublje odnose sa djevojkom , dok ne postane žena. To propisuje vjera i tradicija.

Maruan je bio meta mnogih namiguša , ali nije on mario za njih. Mirela je bila tiha , mirna i pobožna i vjerna svojoj odanosti prema Maruanu.

On je naizgled bio moderan momak, sa dobrim manirima i izuzetnim poštovanjem prema Mirelinim roditeljima.

Žena je trebala po njegovom mišljenju, kod muškarca probuditi čedna osećanja i divljenje. Nije tražio poniznost, to su samo predrasude. Mirela je bila intelektualka, koja je mogla svoje prirodna i stečena znanja koristiti i raditi na usavršavanju i dalje.

Zbog cjelokupne situacije sa zlim čaršijskim jezicima, a i zbog svoje naklonosti prema Maruanu, privoljela je strogog oca da joj da blagoslov za brak.

Vidjeo je otac da vrag nije odnjeo šalu . Bolje da se vjenčaju, nego da čitava čaršija priča !

Napravili su prigodno veselje za uži krug prijatelja i rodbine. Maruan nije dozvolio da se njegovi roditelji obavijeste niti pozovu.

Mirelin otac je uvijek bio u skepsi što se tiče svega. Ali nije imao kud. Radio je pri vojsci, a to je značilo skrajnuti vjeru, iako je to samo bilo za narod tako.

Mirela je znala da je zajednicki život taj, u kome će supruga mužu biti vječna pratilja, kako u ovom tako i u onom svijetu. Znala je da su po običajima vjere muž i žena vezani ozbiljnom predanošću i poštovanjem. Ona će preuzeti na sebe sve što je za njihovu sreću dobro i od Gospodara propisano.

Živjeli su naizgled kao i sav mladi svijet, izgledajući moderno i odvažno.

Ali njihove odaje su odavale strasnu ljubav i mirnoću i disciplinu molitve.

Sve je naizgled djelovalo pa skoro irealno, ali tiha zla slutnja je nije napuštala. Kako će se jednoga dana pojaviti pred njegovim roditeljima ?

Da li njega čeka neka ugovorena ženidba ?

Maruan se lomio između ljubavi i tradicije. Iako ih je ljubav i vjera zbližila, ipak je moć tradicije i razlika u obredima i shvatanjima ogromna raspuklina.

Morao se dogoditi i taj trenutak. Kada su njegovi roditelji nazvali i razgovor je tekao tako da je hitnost tražila izvršenje. „Moraš hitno doći kući zahtijevali su od njega. Ako ne poslušaš nema više finansiranja tvoga studija“.

Ostala su mu još dva ispita.

Morao je poslušati.

Maruan je otišao u Kuvajt. Ugovorena ženidba , sa kćerkom naftnog magnata je morala da se obavi.

Bio je tužan i nesrećan. Volio je Mirelu. Nije smio da protivriječi ocu. Znao je da je tradicija iznad svih propisa, emocija, nauke.

Borio se u mislima. Želudac mu se prevrtao, znojili su mu se dlanovi, aritmije su ga snalazile. Kao doktor je znao sve o bolestima, ali lijeka nije bilo. Roditelji su mu organizovaliu svadbu i sve je bilo po tradiciji.

Oženili su sina !

Studiranje je odgođeno za neko vrijeme. On je mogao kao apsolvent i stažirati neko vrijeme u Kuvajtu.

Mirela je za to vrijeme samo mislila, šta će se desiti s njom, ako se Maruan ne vrati ?

Prošlo je dva mjeseca i počela su govorkanja. Otac je rekao sav skrhan od tuge , da je znao da će se tako završiti.

Mirela je bila očajna. Uslijedio je nakon dugog vremena poziv iz Kuvajta. Maruan joj je uz ogromno izvinjenje i tugu objasnio da je tradicija kod njih iznad svega. Da se ne može boriti protiv vijekovnih pravila. Imala je ona primjera u Bosni gdje su se zabrane ljubavi između raznih vjeroispovijesti zabranjivale, ali ovdje je drugi problem.

Sve je ovo navelo da postane sestra milosnica. Posvetila se medicini i prihvatila svoju sudbinu kao Gospodarevu želju. Maruan joj je poslao poklone u zlatu da je obezbjedi.

On je nije iznevjerio. Imao pravo na više žena.Zvao je da im se pridruži.

Mirela je ipak odrasla na Balkanu. Nije mogla u poligamnu zajednicu.

Život je posvetila liječenju ubogih i bolesnih. Za vrijeme rata u Kuvajtu je radila neko vrijeme kao ljekar.Maruana nije uspjela vidjeti.

Imao je već mnogočlanu porodicu.

Često je govorila: „Gospodaru, pomozi mi na putu sticanja znanja, oprosti ako sam nenamjerno ili iz neznanja pogriješila i budi milostiv na Obećanom danu“.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Kaži mi kaži

Kaži mi kaži

šta se to traži

po noćnoj straži.

Punoj strahova

zvezdanih ratova

mesečevih senki

zalutalih snova

noćnih mora.

Traži se smiraj

usnulog deteta

zaspalog u toplom krilu

umorne majke.

Čitanjem poslednjih redova

uspavanke ili bajke.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Jutro u ravnici

Jutro. Mirno I prohladno. Zelena žitna polja nekoliko desetina centimetara iznad zemlje, rosom umivena I probuđena. Sunce daleko na mestu gde se spajaju polja sa nebom. Linija prava , kao nacrtana , kod slikara naivaca iz ovih krajeva.

Miris početka dana, energija razvića I blagi topli zraci miluju lice. Dan se polako rađa, dok mladi mesec na plavičastom nebu prkosi danu. Kapljice rose polako klize niz vlati žitne trave . Pejzaž nepreglednih polja zagrejava sunce . Nebo je čisto , bez oblaka. Od toplote već polako pred očima počinje da titra I oko reaguje .

Crveni makovi su u sred njive, stidljivo otvorili prelepe raskošne I nežne cvetove. Lagani povetarac duva I mrsi kosu. Miris jutra budi poletni duh kreacije.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Praznične tuge

Dok se drugi vesele

mene tuga svila

tako uvijek biva

sa svim praznicima.

Pokvarim koncept

cijelome svijetu

napamet mi padnu

sve tuge na svijetu.

I moje u tuđe

u mene se skriju

dok se drugi vesele

mene tuge griju.

Zašto to se desi

mojoj tužnoj duši

hoću i ja radost

da me obraduje.

Hoću da nazdravim

da oči se sjaje

da me osmijeh

lično obraduje.

Nisam valjda ja

samo tužni klovn ?

Želim sklopit

savez sa veselim bićem

koje radost prima

I radošću zrači.

Makar tada

kad svi se vesele

da i meni isto

baš to se desi.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Posvećeno odlascima u Sombor dok mi je tetka bila živa. Od tada se sve promijenilo. Više nema tko da me dočekuje i želi da joj dođem. Ima nas još , hvala bogu, ali susreti su sve rijeđi. Nena, je bila tetka koja mi je bila druga majka, i svaki susret s njom bio je topli majčinski zagrljaj, sa mekim toplim kiflicama, brigu za mene. Uvijek sam bila njena Jasnica. Sjećanje ne blijedi.

Monah Arsenije i njegove besede

Život smatrah demokratskim

jadom jednim kad sve možeš

jer ti tako hoćeš .

Tu prepreka nema.

Jer ti imaš ludi plan,

narkomanski i sodomski

koji vodi te u bezdan.

Ali to je volja tvoja

koja hoće propast.

Gordost prava

poriv zla

ludilo nevidjeno.

Kad potoneš onda shvatiš

da kod Boga “mora svratiš”.

Pokaješ se za sve psovke

popijene flaše vodke

Mnoge tajne mišolovke

Grešna dela i posela.

I sva dnevna loša dela

čak i jela

koja jedeš kao ala.

Stani malo demokrato !

Ima Gospod plan za tebe

samo volju imaj slušat

nećeš onda ti zalutat.

Da poštuješ i ne protivrečiš.

Da oprostiš i ne grešiš.

Da na zlo, zlom ne vraćaš.

Ako tako želiš delat

Dođe blago-slov i na tebe.

Reci samo

“Oče naš….

Neka bude volja tvoja

… ne uvedi me u iskušenje

nego izbavi me od zla.”

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Putovanja

Putovanja kao smisao života

Ovo je jedna turistička ruta života. Putujemo kroz vekove. Obilazimo mesta najvećih stradanja, poprišta borbi, stvaranja kraljevina i novih carstava. Pomeramo granice načina putovanja od luksuznih aviona, preko raznih mogućnosti prevoza do pešačenja hiljadama kilometara, do našeg zadatog nam cilja.

Nepresušna je radoznalost našeg bića za pronalaskom smisla života. Traganjem za ljubavlju na svim poljima, traženjem sreće, traganjem za destinacijama koje nas čine zadovoljnim, koje nas učine radosnim bićem ove planete. Putovanja su naša hodočašća kroz život. Tako menjamo sebe i naša vapijuća duša za smislom života i stvaranja od sebe čoveka u duhovnom smislu kako i u smislu pripadnosti našoj porodici, našem ognjištu, pripadanju korenima, proširujući krug na velika prostranstva različitosti, polako zaokružujemo sliku

smislenog postojanja.

Putujmo, to je najveći blagoslov otkrivanja novih svetova, otkrivanja najvećih tajni postojanja od praiskona.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Trnov venac

Trnov venac na glavi

na plećima krst stradanja

koracima teškim ide

ulicom bola ka Golgoti.

Ispratiše Hrista sa „raspni ga“

svetina dobi Hristovu molbu

„Oče oprosti im

jer ne znaju šta čine“

Gospod na krstu.

U podnožju krsta Bogomajka,

Marija Magdalena i Jovan sveti

prisustvuju kad svoj duh sin predade ocu.

Božija priroda se pobuni

stene se raspukoše

mrtvo kamenje

osvedoči živoga boga.

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Konopac

Penjem se svakodnevno na treći sprat. Idem po decu da ih izvedem u šetnju. Jutro k’o jutro, malo još motori treba da ubrzaju, da dan dobije na dinamici.

Penjući se, po malo se zadišem, mada ide taj uspon dobro. Na drugom spratu srećem medicinsku sestru u penziji, dobrodržeća žena, srebrnaste kose, prijatnog izgleda. Spremna za početak dana, pozdravlja se kulturno, bez radoznalosti .

Znam se često susresti sa komšijom sa poslednjeg sprata. To je komšija koji se ispita i pozdravlja sa svakim prolaznikom. Baš onako svojski, ko da mu je sve bitno u vezi sa vama. Daje na značaju vama kao ličnosti, trenutku i situaciji. Sa decom se naročito zdravi, sve ih oslovljavajući sa imenom. Ta me njegova srdačnost uvek fascinirala. Toliko bitnosti u ophođenju , retko se sreće. On inače drži golubove na tavanu zgrade hrani ih, ali baš ne održava taj prostor, te se stanari žale. Ima psa koji stalno hoda za njim. Provode dane u druženju.

Mnogo voli tuđu decu, mada sam čula da ima sina kojeg nije priznao i ima unučiće. To je javna tajna ili legenda. Ko će ga znati.

Baš juče me je pozdravio, poljubio mog unuka u kosu i rekao -slušaj baku- , kao da se pozdravljao. Zbunio me. Imao je nadimak koji znači mnogo kose, a bio je ćelav.Vidite, ne spominjem imena. Prepoznaće te ga.

Tako stigoh ja do svojih na treći sprat. Malo sačekah da spreme decu . Krenu smo niz stepenice . Skaču moji unuci po par stepenika, glasno pričaju, radosni. Ja ih opominjem. Možda komšije spavaju još. Ima dosta i penzionera u zgradi.

Izbrojasmo već trideset stepenika.Silazimo poslednjih deset stepenika pred izlazom.

Već na tom delu uvek pomerim glavu udesno jel tu vrlo često puše ljudi iz apoteke koja je na izlazu zgrade na levu stranu, te se pozdravimo.

Baš se iznenadih. Čovek uz ogradu prislonjen , pomislih neki pijanac. Ostavih decu pred ulazom , bilo mi je nešto sumnjivo, ali nisam smela pred decom da dajem znake iznenađenja, da se ne uplaše.

Ostavi ih tako ispred zgrade i vratih se da utvrdim ko sedi uz ogradu. Sa stepenica sam ugledala konopac oko vrata ovog nesretnog čoveka. Jeza i neverica me obuzela. Odem do dece, nazovem svoje i kažem da je situacija strava . Oni sa sprata pogledaju i vide komšiju koji se obesio. Prijavljeno je sve nadležnima. Mada su oni već imali dojavu.

Čovek se obesio. Umro je nasilnom smrću lišavajući se sam života. Onaj isti topli, srdačni lik iz komšiluka.

Neverica, mučnina i gorak ukus dana.Pitanje ZAŠTO? Deca nisu saznala da se komšija ubio. Pitali su malo za njega i zaboravili.

U gradu su ljudi bili zetečeni ovim činom od ovakvog neposrednog i toplog čoveka. Pitam se da li se život živi, životari ili je sve imitacija života. Ostao je pas. Posle njegove smrti, hranili su ga. Umro je od starosti, prirodnom smrću.Šta reći a ne zaplakati ?

Dugo mi je slika te lične presude i konopac oko vrata ovog čoveka bila pred očima.

Koliko suicida ima svakodnevno?

Da li je moralo tako?

Putuj sa golubovima komšija !

Jasminka Nikolić ex Brdarević

Balkanska ulica

Vreme između dva autobusa potrošila sam krenuvši kroz beogradski park.

Dva sata čekanja odlučim da sve sa torbama odem do Balkanske ulice i poslastičarnice koja tu i dalje živi ili se samo nadam.

Beograd uvek ima šta da ponudi, ukoliko mi sami ne tražimo.

Nedelja. Jutro bez prolaznika . Uglavnom čistači čiste ulice, umorni pekari prodaju peciva i devojke se vraćaju sa sinoćnjeg provoda, razmazane šminke, spuštenih usana i krmeljivih očiju. Crni mačak stoji na sred puta . Dok se penjem uz Balkansku ulicu

( sada raskopanu ) pitam se da li je poslastičara još tamo.

Sve druge radnje imaju spuštene kapke , ali ova radnjica iz osamdesetih , još odoleva vremenu. Odolevam i ja , ali naravno starim i sećam se, na radost moju.

Vučem svoje stvari , kao i onda. Nije se mnogo promenilo. Ulazim u poslaslastičaru . Sve je perfektno kao i nekada. Izazovni kolači, slani specijaliteti, neizbežno žito sa šlagom koje je bilo hit osamdesetih. Tada nismo znali, makar ja, da postoji slavsko žito koje ima posebnu simboličnost u Pravoslavlju, kao simbol večnog života i vaskrsenja.

Mlado osoblje ne prepoznaje studentkinju iz prošlog veka, i kako bi , kada su mlađi od moje dece? Mada sam obučena u apa – drapa fazonu sa maramom oko vrata , kao stara izlizana etiketa za Leviske. Kažem im da sam zalutala iz osamdesetih i da me je nostalgija dovela ovamo do njih. Oni se tek kurtoazno osmehnuše.

Naručujem Kapri damu sa višnjom , crvenu kao damski karmin, u obliku srca.

Sama sedim na visokoj stolici i jedem poslasticu.Ogledam se u visoko ogledalo i kažem

nisi se mnogo promenila , malo po koja bora, malo po koja decenija. Imaš knjigu i prethodnog života, sve po spisku !

Pomalo nezadovoljna kažem sebi,ugledaj se na Kapri damu, koja odoleva vremenu . Crvena, slatka ukusna i uvek sveža. Jednako kao i osamdesetih.

Naručim i špricer ( pola boza , pola limunada ) da ugasim žeđ i nahranim dušu. Pa nije to piće svakodnevnice. Baš sam se lepo počastila.

Pogledam na sat, vreme je , ljubazno se pozdravim sa mladim osobljem i ponovo silazim raskopanom kaldrmom od koje žele napraviti ulicu privlačnu za turiste i naravno dobiće neki glas postojeća partija na vlasti koja vrši rekonstrukciju.

Ovo pišem na stanici, dok uveliko prolaze ljudi i azilanti kojih nije bilo osamdesetih. Tačno vreme mi govori da odem na peron odakle polazi autobus za Bosnu.

Pre rata te direktne linije nije bilo. Autobuska stanica je velika, mnogo veća nego pre.

Mnogo putnika, turista, radnog naroda.

Sve se promenilo osim Kapri dame . Neke stvari ostaju iste godinama. Negovane, odolevaju vremenu i novotarijama.

Ušla sam u autobus, sedište po izboru jer nema mnogo putnika. I autobus kao i ja, vremešan. Sa strane obešene kese za smeće, sedišta pocepana. Muzika nije po mom izboru. Klime nema.

Krećemo.

Zadovoljna što sam krišom posetila osamdesete.

Čak i samo jedna ulica snagom svoga bistvovanja u meni , uspela je pretvoriti prolaznost u sadašnji trenutak..

Jedno jutro sa samom sobom, tiho, mirno, kao vremeplov.

Ostaj ,Dobro jutro ,( Bajaga ) u Beogradu vidimo se opet.

Svi putevi vode preko Beograda !

Jasminka Nikolić ex Brdarević