Otisak malih šaka na prozoru autobusa. Jesen je je kišovita. Vrijeme je vlažno tako da na prozoru ima dosta magle. Mali prsti moje djece , prave male tragove , utiskujući svoje prste na prozor. Ispred autobusa su oni koji nas ispraćaju. Granata negdje odjeknu. Autobus kreće. Djeca i dalje lupaju po prozoru , mašu i plaču. Ja sam zabrinuta. Neizvjesnost je pred nama.
Već na pedesetom kilometru se kvari autobus. Čekamo drugi, ispred napuštene zgrade. Svi putnici ćute, niko ništa ne komentariše. Svako nosi svoj teret. Ucrtane mape sudbine tuđih odluka. Prolazi vojska pored zgrade.Sve su to mlada lica. Nude djeci keks. Za tim vojnicima neko kod kuće tuguje i misli na njih.
Rat u Bosni već uveliko traje. Nikada , pa ni sada neću shvatiti ZAŠTO??
Taj odgovor je sada suvišan nakon toliko tužnih sudbina.
Sin je imao tada sedam godina, a kćerka dvije i po godine. Autobus pun žena i djece . Svi idu negdje u neizvjesnost za boljim sutra.
Djeci sam objasnila da treba da ćute. Da ništa ne pitaju i ne traže dok ne stignemo na odredište.
Tako su se i ponašali. Da li zbog mojih riječi ili same situacije, nikada neću znati. Oni se toga i ne sjećaju.
Sjedili su na sjedištima, ja na patosu autobusa, a moja majka sjedište do nas. Ona mi i danas prigovara što je krenula sa nama. Nikada neću sebi oprostiti što sam je povela.
Ne znam koliko kilometara je trajalo putovanje, ni kuda smo sve prošli. Znam da je bila tužna jesen 1992. Opalo lišće sa drveća po bosanskim planinama. Raskopani putevi i tako trasirani.
Kilometražu sam mjerila strahom od nepoznatog.
Pala je noć. Kobna noć. U nedođiji se zaustavio autobus. Vojska preko čije teritorije smo prolazili ,je vršila kontrolu. Vojnik – kontrolor je tražio od vozača spisak putnika.
Djeca spavaju, ne znaju za strahove majki. Žene ne dišu prilikom ovakvih zaustavljanja.
„Ko ti je ovaj Aleksandar“? Muškarce nisu smjeli da prevoze. Morali su imati ratni raspored. Moje disanje se zaustavi. Barem mi se tako učini. Čujem neku raspravu između vozača i vojnika-kontrolora. Daleko sam i ne mogu da razaberem šta govore. Samo čujem ton, koji je vrlo neprijatan. Spominju ime moga djeteta.
„Evo uđi pogledaj. Dječak od sedam godina.“ Utiša se svađa. Aleksandar spava, a ja umirem polako ali sigurno. Ipak se na kraju sporazumješe. Nije njima ovo prvi put . Da je bio odrastao muškarac , vjerovatno bi neka iznuda u novcu riješila problem.
U ovom slučaju je bilo sve pod kontrolom. Samo sam ja prvi put umrla.
Vožnja starim autobusom preko iskopanih i trasiranih puteva je protekla kao u bunilu i grču. Samo sam iščekivala šta će se dalje desiti. Djecu sam pokrila. Ponijela sam njihove jastuke, da im snovi budu mirni. Mama me je povremeno streljala pogledom, nikada mi ne oprostivši što je krenula sa nama. To sam anulirala.
Na “granici “ sa Herceg-Bosnom, ulaze nove uniforme i traže dokumenta.. Pitanja ko smo? Što smo? Kuda smo pošli ?
Najnezgodnija pitanja za ta ratna vremena. Ja ćutim .Ne znam ni ko sam, ni što sam . Znam kuda ću do prve stanice.
Rođena od dvoje ljudi različitih vjeroispovijesti. Otac djece, treća vjeroispovijest. Kada me popisuju ja se izjašnjavam kao Jugoslovenka.
To je već jako komplikovano za tadašnje prilike. Zato ćutim. Vrijeme će pokazati i dati odgovore. Samo sam na jedno pitanje dobila odgovor. Moja država je umrla. Majku ništa ne pitaju, ali ona započinje priču o jugoslovenstvu. To se pokazalo, kao veliki problem.
Ja je ućutkujem i opet žalim što sam je povela.
“Uniforma”je optužuje ” zbog takvih je i došlo do rata”. Primiri se i ona, vidjevši da vrag nije odnijeo šalu. Prođosmo najzad ratnu zonu. To mi je olakšalo čitavu situaciju. Ne znam koliko smo već putovali. Ni sada vam ne mogu reći koliko je trajao put. Toliko neizvjesnosti nisam doživjela nikada. Djeca i dalje ćute, ne jedu, ne piju i ništa ne traže. Kao mala madunčad, kada ih majka sakrije od potencijalnog neprijatelja pod skute, ugrije ih, a oni se tu osjećaju zaštićeni. Meni se plače od toga, koliko su dobri.
Stižemo najzad u Našice. Tu nas dočeka “veza” koja nas preuzima. Put se nastavlja dalje za Sombor.
Poslije par mjeseci, stan u kome smo živjeli, naseljava komšija sa familijom. Seleći se iz potkrovlja u prizemlje. Rekli smo mu da uzme stvari koje su ostale, između ostalog i malo dječije biciklo. Komšijina žena je na početku rata otišla u Njemačku sa djecom. Poslije nekog vremena se vratila sa konvojem u Tuzlu. Bili su komšije za primjer. Jednom prilikom na vjestima čujem za granatiranje Tuzle. Baš pred bivšom zgradom je ispaljen projektil i stradalo je mnogo nedužnog svijeta među njima i Azra , komšjina kćerka. Mali život se ugasio, kada je geler veličine igle pogodio djevojčicu u srce dok se igrala pred zgradom. Zašto se majka vratila iz Njemačke? Vode li to putevi gospodnji stradanju? Tužna sam zbog ove životne sudbine.
Mi smo se smjestili kod moje tetke i tetka u Sombor.
Njima ću biti zahvalna do kraja života kao i mojoj sestri Slađi. Tetka i tetak su mi umrli ima već tome nekoliko godina. Moja djeca su odrasla. Mir je davno uspostavljen. Samo nema male Azrice. Potvrda koju sam slala preko Crvenog krsta da smo dobro stigli , da je sve u redu i da sve pozdravljamo i volimo i tri otiska šake, po veličini nacrtane, skrivene su u mojim uspomenama na dnu škrinje, skoro već izbledjele.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
Aleksinac 01.05.2015